Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše na dlanu ljepote.

Zagrljaj, to sneno šaputanje duše, u sebi grli sva ustreptala srca i dodirom lakim, stihom izraslim iz zagrljaja muze ostavlja svijetlosni trag na kojem se iskre radosti suze. I onda ne trebaju riječi jer tijelo kožom sluša, kožom ljubav ljubavlju grli, kožom prašta srcu nevjeru, duši zaboravlja sumnju i nepovjerenje. U zagljaju zvjezdane poezije, u dodiru kapljica poezije vode svijetlost se rađa i smrt, ta utvara tajna, tada postaje laka, čudesan privid svih prohujalih sanja. Dlanovi ljubavi nevinost duše na sebi iskre, na njima vjekuju trenutci prvih zagrljaja, na njima ostaju tragovi svih uzdrhtaja, na njima se zrcale davne tajne i blješte sve isplakane suze. Zagrljaj, taj suptilni govor tijela, šapat duše, pjev srca, milovanje neba, dlanovi sna, dodir ljepote satkan od trepravih struna vječne dobrote. Nježnim dodirima izgovorene riječi postanu nepotrebne, jer riječi su ponekad teške kao oblaci crni što kriju sunce, što prijete olujama, munjama, grmljavinom srca. Kada tuga dušom zavlada, kada se lakoća postojanja u odoru nepovjerenja skrije, kada u pogledima strah stoluje, tada zagrljaj meki, kao dodir svjetlosti snene, odu ljubavi sklada i u dušama zaiskri nova nada. U dobru i u zlu, na raskršću želja, na zaleđenoj stazi nepripadanja, odustajanja, rađanja i umiranja, zagrljaj premošćuje sva duševna nepostojanja. Na dlanovima snaga medicusa spava, snaga koja dodirom mnoge nevidljive rane zalječuje, snaga čarobnjaka koji dodire u svjetlosni zagljaj pretvara, koji dodirom fontanu zdravlja uzburkava i iscjeljuje mnoge bolesti. Zagrljaj, taj vječni dodir neba, to paperje meko, je treperavo gnjezdo u kojem se rađamo i umiremo. Dodir liječi, dodir njeguje, dodirom osjećamo, dodirom volimo, dodirom suosjećamo, dodirom sjedinjujemo energije i otvaramo okna duše, da šaputava svjetlost zaiskri simfonijom zajedništva u vječnom zagrljaju svevremena.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://www.webstilus.net/content/view/9073/70