Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše i Anđeoska oda sreći.

SLOVO O SMIJEHU

(Kako ga je izgovorio Mravac

tisuću četiri sto pet desetog ljeta

dva na deseti dan februara u Dubrovniku)

Nekad davno ja ti bijah pa se smijah

Vijah i vikah i ijah i ikah i kah i ah…

Osmijavah nasmijavah zasmijavah

I sve oha i sve eha o ne spavah od smijeha

Kad se smijah tim se grijah

Sve u svemu kad se smijah tad i bijah

Onda smijeh posta grijeh

Grešni grijeh, Grešni smijeh

Pa tad smijac smijulji se Smiješno smije

Preko mice Kradimice Ne u lice Jer se krije

Al od grijeha čuj ti smijeha posta smijeh

Grijeh smijeha Smijeh grijeha

Opet sada ko nekada smijač mole da se smije

Smije smijehom smije grijehom

Te se opet osmijavam nasmijavam zasmijavam

Od smijeha od tog grijeha i ne spavam

Od svih kvaka po najviše smijeh kvači

I od griješnog i od smiješnog smijeh je jači

Kad se smijah tad i bijah

Pa se smijem

Tim se grijem Tim se bijem

I na kraju Možda ja to samo snijem

Kako smijem kako smijem

O tom grijehu

O tom smijehu?

Mak Dizdar

Smijeh i sreća se grle u veseloj kupki i stvaraju pjenu radosti. S osmjehom u tužnom oku, sa kristalnom suzom na licu trenutka spoznaje pronađoh  prastaru pjesmicu kojom sam pokušavala iznjediti osjećanje osjećaja sreće. Bila sam tek šegert u svijetu majstora pjesništva, stihoklepac kojem je rima u žderala smisao pravog izričaja. To su svjedočanstva nezrelosti moje tadašnje svijesti, svjedočanstva moga tadašnjeg uma i zato neka Anđeoska oda sreći ostane u svom izvornom obliku, neka bude znamen mom tadašnjem neznanju, spomenik mom misaonom vrludanju. Naučih poniznost i prihvatih dobronamjerene kritike onih od kojih sam učila i krenuh stazama samokritike. Spoznah da je pjesma umjetničko djelo izraslo iz emotivnog uma talentiranog, ali i obrazovanog pjesnika.  Pisanje istinske poezije dokazuje hrabrost onih koji su smjelo koračali trnovitim stazama ka zvijezdama, onih koji su podnijeli kritiku i iz kritike učili poniznost prema muzi pjesništva, legendarnoj Erato. Per aspera od astra, čujem šaputavu svjetlost svijesti i osjećam trnje iz vremena koje nazivam olujom ruža. Odkuda dolazi ljepota? Pitanje koje je pronašlo odgovor u meni samoj onoga trenutka kada spoznah da poeziju, istinsku poeziju, mogu pisati tek odabrani, oni koje je u svoj zagrljaj primila Erato. Svi drugi pišu pjesme, iskušavaju se u svom umijeću, ali tek oni koji nikada ne prestanu učiti, oni koji urone u univerzum lirike i nauče čitati zvjezdanu poeziju univerzuma ljudskoga uma, oni koji krenu zvjezdanim stazama istinske poezije, tek oni mogu slovom o smijehu osjećanju grijeha ogrnuti svećanu odoru. Naučivši samokritičnost odustala sam pisati poeziju, počela sam pisati prozu u kojoj pokušavam iznjeriti osjećanje osjećaja, agonije i ekstaze duše u svjetlosnom zagrljaju sretnog trenutka spoznaje. Iz tog sretnog trenutka spoznaje budim Držićevog Pometa da vas pozove da bacite pamet na moje drevne pokušaje osjećanju osjećaja darovati izričaj sreće.

Nebo je otvorilo oči, zaiskrili su dragulji beskrajnim bezvremenom anđeoskog sjaja, svaki treptaj mi šapuće o sreći, daruje duši mojoj tajnovito znamenje, blještavo drago kamenje, tišinu tišinom ogrnutu, treperavu svjetlost ozrcaljenu u života svijeći. Svaki treptaj svjedok je životnoga sjaja, anđeoski odsjaj tijelo u zagrljaj prima, tka lakoću neminovnog kraja, a u duši se širi ljepotom ovjenčana osjećaja toplih plima. Srce osjeća da je ta anđeoska poruka duši važna, da treptaji unutarnjeg neba nikada nisu znamenja lažna, da unutarnje sunce anđeoskim porukama daruje znamenja duši važna, da se svijest sa podsvjesti našom cijeli život igra skrivača i da ljubav anđeoskim zagrljajem oslobađa dušu od tugaljivog plača. Zrcalim se u nebeskoj vodi, kapljica sam u vremenskoj rijeci, anđeoski zagrljaj mojoj duši godi jer zagrljajem tim postajem svjetlost na svemirskom dlanu, svjesna da me anđeosko biće nikada neće ostaviti samu. Anđeoska poruka satkana od svjetlosne pjesme vječnu istinu mi zbori, kao svjetlosna rijeka mojim tijelom teče i svjetlosnu muziku u mojoj duši tvori. Na svilenom tragu duše moje stihovi se slažu, satkani od anđeoskog tkiva i poruka svijesti istinitost tog znamenja na vagi sretnog trenutka važu. Niže se niska blještećih bisera ljubavnoga lanca koji puteve tuge kida, postaje znamenje moga unutarnjeg vida, svjedok nevidljivog anđeoskog cjelova koji ljepotu ostavlja ogrnutu treperavim velom duševnoga zdravlja. Sretan trenutak, sreća iznjedrena iz tkiva unutarnjeg neba, svjetlosni znakovi koji suze brišu i zvjezdanim slovima odu sreći pišu.

http://manu-propria-terapija.blogspot.com/2007/10/manu-propria-kineziterapija.html
http://smijeh-kao-terapija.blogspot.com/2010/01/filozofija-smijeha.html