Neurologija i neurofiziologija nam govore da je misao, svaki trenutak cjelokupnog tjelesnog doživljaja, prema tome je svijest, sveukupno psihofizičko djelovanje i doživljavanje tijela. Misao, taj čudesni horizont našeg postojanja, misao na izvoru, misao koja postaje osjećaj i spoznaja želja, poezija našeg istinskog postojanja.
Kako je daleko ta čudesna crta na kojoj se dodiruju nebo i zemlja, duša i tijelo, svijest i podsvijest našeg postojanja? Postanimo hodočasnici našim utjelovljenim umom, osjetimo naše postojanje u tom čudesnom uviverzumu. To je čudesna slika koja se zrcali na prividnom horizontu svijesnosti je izraz našeg lica, naš smijeh i dinamika naše rečenice, ona je zrcalo naše duše. To su sjećanja i znanje, bol i strahovi. Njom možemo usmjeriti našu emocionalnu i kinetičku energiju, možemo tražiti slijepe točke svjesnosti o tijelu, možemo ih osvijestiti, možemo usmjeriti titraje energije u ispoljavanje ljepote i lakoće postojanja. Činjenica da pamćenje i sjećanje ima svoje mjesto u ljudskom mozgu, činjenica da se mi sjećamo i da se mislima možemo vraćati u prošle događaje, da možemo u pokretnim i zvučnim slikama, sanjati budućnost, misliti pojmove, zamišljati situacije, dovoljnja je potvrda, da je misao energija, kojom se može upravljati, koju se može oblikovati, kojom se može djelovati. Tom čudesnom misaonom vježbom stvaramo nove sinapse u mozgu, ucrtavamo svrsishodne uzorke u mozgu iz kojih možemo idejama, iskricama naše svijesti, zvijezdama na nebu našeg malog univerzuma stvarati svijet u kojem živimo širiti svoj horizont.
Pročitah knjigu Walter Moers " Grad sanjajućih knjiga" i osjetih snagu napisanog u sebi. Treba napisati knjigu, zašuh šapat iz dubina svijesti i sjedinih se sa tom idejom. Čudesan se prostor pred očima snenim u svjetlosti bez izvora i bez tmine, u ovom čarobnom trenutku, u nekoj još nečuvenoj melodiji sreće iskri. U velikoj praznini punoj sjenki leptirastih krila, nazirem ples sjena, vidim zagrljaje njine sa svijelosti bijelom, a iz duše materije izranjaju svjetlucave iskre dijamantnog sjaja. U tom gradu se snovi svjetlosnim stazama slobodno kreću, vidljivi u svojoj smirujućoj ljepoti, snovi drevnih knjiga, snovi o ljubavi i ljudskoj dobroti. Vidim poeziju, eseje i utopije drevne, vidim bajke, legende i ljubavne priče ispisane zvjezdanim alfabetom, slovima koja nisu slova nego ritam zvjezdanoga praha, ritam srca koje zvjezdanim stazama jezdi, slova osjećanja, glazba trepravih duša što se gradom snova širi. To su slova kojima se služe samo odabrani pisci, slova kojima srca pišu, slova koja se u sanjajućim knjigama kriju, slova koja skladaju melodiju sanjanih balada, slova puna uzdrhtalih mjesečevih niti.
Stojim pred portama grada sanjajućih knjiga čujem misli, čujem smijeh, čujem pjesmu, cvrkutanje ptica i veseli romor, zujanje treperavih pčelinjih duša što se roje i mirišljavim medom limunova cvijeta daruju svakog tko zakorakne u carstvo spokoja, ljubavi i sreće u zagrljaju svjetlosti bez tame, svijetlucave sjenke duša, zaigrane i neviđeno lijepe. Grad sanjajućih knjiga se preko sedam brežuljaka zlaćane boje širi. Kristalna se kupola u beskraj uzdiže i sa svih strana duša sunca u grad stiže. Opojan miris limunova drveta se mješa sa mirisima mora, lavande, oleandra i prastarih pinija. Vidim zemlju svu na dlanu, vidim sjenke duša, vidim ih kako oko vatre sjede i zajedno ka nebu šalju poruku vječnoga mira. U plavićastom svijetlu zaigranih snova naziru se utopije drevne, otok na kojem vrijeme bdije, Atlantida koja svoj san snije, grad sunca što ljubav zrači sjedinjeni u ovom čudesnom gradu satkanom od sanjajućih knjiga. Koračam zvjezdanim stazama do hrama u kojem ljubavni san na morskim orguljama odu mladosti svira. Dotaknuta toplinom koju duše knjiga zrače ulazim u svetu građevinu da osjetim miris tamjana kojim san dobrote na oltaru život u ljubav pretvara. Nad oltarom se sunce s oblacima igra, razbija oluje, zaustavlja buru da u gradu snova suze neba kao dijamanti vječno u snovima blješte, da sanjajući pupoljci u san o ljubavi izrastu, da se mirisi sanjajućih knjiga mirisom drevnih šuma ovim snenim gradom šire. Osluškujem i u lahoru nježnom čujem zvjezdana slova, osjećam ritam sretne pjesme neba. To zvijezde, mjesec, sunce čarobnim slovima pišu baladu o gradu sanjajućih knjiga i slave ostvarenje davnih utopija i sjedinjenje svih duša svijeta u ljubavi, spokoju i miru.
Da, pomislih, trebam napisati knjigu, želim napisati knjigu, želim pisati o umijeću pokreta koji izrasta iz misaonih slika. Pokretne misaone slike uzrokuju, oblikuju i usmjeravaju pokrete našega tijela i pretvaraju ih u lijek protiv tjelesne, ali ponekad i duševne boli. Sjedinjenjem osjeta i osjećaja u svijesnost mi ulazimo u onaj dio nas samih koji često samo životari iza naših misli. Uronih u univerzum uma, pronađoh taj dio sebe i napisah knjigu.
http://umijece-pokreta.blogspot.com/2007/06/umijece-svakodnevnog-pokreta.html
http://umijece-vremena.blogspot.com/
2 Kommentare:
baš sam sinoć Davoru čitala neke odlomke kaj si napisala iz tvoje knjige koju si mi poklonila ... i gle, sad naletim na ovaj članak :) uspoređivali smo izgled i sadržaj tvoje knjige i izgled i sadžaj - nečije druge knjige :) Nebo i Zemlja... tvoja knjiga je Nebo :), a i svaku riječ koju ti napišeš - pretvaraš u zlato i biserje :)
hvala ti draga sjenko......a tvoji komentari su melem za moju dušu.....jer znam da su napisani iz duše koja je srcem čitala moje misli....:-)))
Kommentar veröffentlichen