Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u zagrljaju nebeskih bubnjeva.

Nad mojim prozorom blješti nebo, slušam nebeske bubnjeve i prisjećam se djetinjstva i strahova koje sam osjećala u olujnim noćima. Gledala sam u razjareno nebo i pitala prestrašeno zašto se Bog naljuto. Bojala sam se jer sam u svojoj djetinjoj duši vjerovala da sam možda i ja učinila nešto što je moglo izazvati toliki bjes i osvetu neba. Moj djed je tada svojom tihom pedagogijom pričao priče o Iliji Gromovniku koji svojom kočijom juri zvjezdanim stazama i zbog brzine izaziva frcanje munja i za sobom ostavlja zvuk grmljavine. Objašnjavao mi je da se to događa daleko, jako daleko i predlagao mi je dobročudno da brojim sekunde između bljeska mune i zvuka groma jer tako ću saznat koliko svjetlosnih milja je taj čudak udaljen od mene. A onda sam odrastajući spoznala da su oluje normalna događanja u beskraju i bezvremenu univerzuma, saznala sam da je brzina svijetlosti nenadmašiva i da zbog toga zvuk groma stiže do naših ušiju puno kasnije nego se svjetlost munje zaiskri u našim očima. U vremenu koje nazivam oluja ruža, sam se u jednoj olujnoj noći prisjetila djedovih priča i napisala pjesmicu koja i danas u meni budi sjećanja na olujne noći u kojima sam srcem brojala svjetlosne milje.

Priroda gori vatrom Franklinova svijeta, plameni su jezici brži od nebeskih glasova, iskri duša neba tajnom zvijezdanoga cvijeta, univerzum drhti udarcima nebeskih svodova. Ilijina zaprega munjama nebo naše kiti, širi svijetlost stazama noćnoga svijeta, sa izvora drevnog vuče tajnovite niti da se beskrajem proširi ona iskra sveta. Gledam igru vjetra i Franklinova zmaja, iskreću snagu vatre među svodovima neba, blještavi univerzum, čarolija bez kraja, priroda uistinu daruje sve što život naš treba. Blješti vječnost svijeta čudesnom bojom, poludjeli oblaci vriju nebeskim stampedom, podivljali vranci ključaju užasnom olujom i sve se događa vječnim prirodnim slijedom. Savijam se prestrašena u pogledu snenom, u bljeskanju neba tražim ljubav davnu, skrivena u njedrima, u zagrljaju drevnom, čujem simfoniju srca, tu muziku duši mojoj znanu. Srca naša plešu menuet na nebeskom balu, treperavi dodiri su snažni, zagrljaj već peče, ali u očima snenim, na bliskom ljepote žalu otvara se školjka iz koje samo ljubav teče.

http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2008/02/tumaenja-ljubavi.html