Prisjećam se jednog, već nekoliko puta opisanog, nekoliko puta dosanjanog, mnogo puta odživljenog, nikada dosanjanog davnog sna. Osluškujem treptaje duše i oni se preobražavaju u zvjezdane note vječne oktave, do, re, mi, fa so, la, ti, do. Čujem i međutonove, titraje proizašle iz univerzuma uma koji se sjedinjuju sa tonovima svemira i skladaju simfoniju života. Povezujem tonove imaginarnim linijama i vidim uvijek nove geometrijske oblike iz kojih izrasta arhitektura osjećaja. Stojim na vrhu svijeta, u središtu ljudske duhovnosti, u gradu sanjajućih knjiga, u tajnovitom gradu sa četiri ulaza okrenutim ka svim stranama svijeta, u gradu punom simfonije mirisa i svjetlosne muzike. Promatram kako veliko sunce izrasta iz opne života i tone u moj san. Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad ovaj suton. U ovom trenu zagrljaja svjetlosti i tmine, u trenutku prividnog mira na vrhu svijeta, osjećam da se u njemu krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam. Neki tamo tamo iza oblaka traže snagu, tamo među zvijezdama očekuju naslućuju rajsko carstvo za smirenje duše, ali ja sam nemirni sanjar koji u tom oblaku naslućuje snagu zemlje, silu vatre, poeziju vode i dušu vjetra. Iz oblaka mi se u ovom čudesnom snu smješi bjelji od snijega, proziran kao kristal od nevidljivog sunca obasjan, iz blještećih kapljica satkan moj anđeo čuvar.
"Postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim, netko neznan, a srcu znan" šapnuh u vjetar. "Pođi sa mnom u svijet sna, otkrit ću ti istinu početka" začuh simfoniju univerzuma, muziku sličnu pjevanju Sirena koje su Odiseja vabile u snove.
"Ja nisam Odisej." šapnuh
"Kreni sa mnom u pustolovinu tvog sna i doživi sve njene postaje, a onda ćemo ići dalje, ući u budućnost i spoznati sudbinu čovjeka koji je zaboravio sanjati." šaputava anđeoska svjetlost se širila univerzumom uma.
"Čovjek samo vjeruje pa ne traži istinu početka." pomislih glasno, začuh simfoniju neba i
vidjeh bljesak nebeske krune,
nježni treptaj svemirskoga tkiva,
osluškujem šapate tajnoga vrela,
osjećajem putujem putevima diva
vidim san, grlim te čudesne strune,
tonem u ljepotu tog božjega djela.
Osjećanje osjećaja me nosi kroz vrijeme,
kroz tajnovite lepršavog snoviđenja staze,
treptaj leptirovih krila iskri sreće sjeme
to duše nebeske sjenke srce moje maze.
Miluje me zlato zvjezdane prašine,
udišem miomiris mjesečeva daha,
u beskraju sanjane duševne tišine
osjećam dodir svilenkastog praha.
Duša dušu sjenkom snova grli
duša duši daruje nebeseki cvijet
kad zatvorim oči duša duši hrli
stvarajući novih uzbuđenja svijet.
Svijet ljubavi, čežnji, žara i miline
čudesna igra, ples svemirskih niti,
vrelo snova puno nježne topline,
to duša srce iskricama sreće kiti.
Sva čuda svijeta se skupiše u taj treptaj oka. Anđeo čuvar iz mojih dječjih snova, bjelji od snijega, proziran kao kristal, obasjan nevidljivim suncem, postade ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem. Ne ljubav prema čovjeku mog života, ne ljubav prema majci, ne ljubav kao pjesma, ne ljubav kao lažni sjaj, nego duša dušom neba zagrljena, actus purus, primum mobile, energiju ljepote, ljubav koja me, stvarno, nosi u san u kojem su se, kao niti nebeskog vretena, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu, strune vječne ljudske dobrote. Zatvorih oči i nađoh se na Itaki, tom tisućljećima sanjanom, opisivanom, opjevanom otoku sreće i vidjeh vjernu Penelopu kako spava na krevetu od maslinovih grana, vidjeh jarbole od leptirovih krila, vidjeh kristalnu piramidu na Atlantidi, vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju, vidjeh svoju uzdrahtalu dušu u treptaju sjenki duše univerzuma, u vrtnji nebeskog svevremena, u vrtlogu bezvremena. Osjetih lakoću postojanja, začuh žubor rijeke života, spoznah da se Ada, onaj čudesni otok, godinama skrivao u najdubljem dijelu duše, da uistinu u dubini mene postoji netko nevidljiv očima mojim netko neznan, a znan, netko tek srcem vidljiv, netko tek dušom spoznatljiv. To je bio trenutak sjedinjenja legendi s onim, u znanosti, još uvijek nepronađenim, čvrstim, nepokretnim otokom naše životne srži, u zagrljaju rijeke vremena sa beskrajem oceana samsare, čarobne osi oko koje trepti kotač lakoće života.
"Ne okljevaj, pođi sa mnom u svijet ljudskih dobrota. Otkrit ću ti istinu, otkrit ću ti odakle dolazi ljepota." začuh u sebi samoj žubor ljubavi i spoznah da se u meni krije vrelo iz kojeg je u oluji ruža iznjedrena ta čudesna, ponekad mirna, ponekad uzburkana rijeka istinski življenog života.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=31086
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen