Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u ispovjesti jednog huligana.

"Ti ne voliš i ne žališ mene, nisam više mio srcu tvom? Gledajuć u stranu strast ti vene sa rukama na ramenu mom. Smiješak ti je mio, ti si mlada, riječi moje ni nježne, ni grube. Kolike si voljela do sada? Koje ruke pamtiš? Koje zube? Prošli su ko sjena kraj tvog tijela ne srevši se sa plamenom tvojim. Mnogima si na koljena sjela, sada sjediš na nogama mojim. Oči su ti poluzatvorene i ti sanjaš o drugome nekom, ali ljubav prošla je i mene, pa tonem u dragom i dalekom. Ovaj plamen sudbinom ne želi, plahovita bješe ljubav vruća-- i ko što smo slučajno se sreli, rastanak će biti bez ganuća. Ti ćeš proći putem pored mene da prokockaš sve te tužne zore. Tek ne diraj one neljubljene i ne mami one što ne gore. I kad s drugim budeš jedne noći u ljubavi, stojeći na cesti, možda i ja onuda ću proći i ponovo mi ćemo se sresti. Okrenuvši drugom bliže pleći ti ćeš glavom kimnuti mi lako. "Dobro veče",tiho ćeš mi reći. "Dobro veče, miss", i ja ću tako. I ništa nam srca neće ganut, duše bit će smirene posvema -- tko izgori, taj ne može planut, tko ljubljaše, taj ljubavi nema."
SERGEJ JESENJIN

Tužna pjesma, vječno tužnog pjesnika koji nam je svoju tugu ostavio u naslijeđe. Tragao je za ljubavlju i nije uspio osjetiti da je ljubav božanska iskra koju svaki čovjek nosi u sebi.

Ideje, te čudesne iskrice na zvjezdanom nebu naše duše su putokaz u životu, osvjetljene našim unutarnjim suncem one nam osvjetljavaju ponekad trnoviti put ka sreći. A kolo sreće se vrti i vrti, kolotećina vječnosti u kojoj se sve ponavlja, ko bi doli sad je gori a ko bi gori sad je doli. Usponi i padovi, tuga, bol, sreća sve su to djelići našeg postojanja pod zvijezdama. Jedino LJUBAV, ta vječna čudesna energija u nama samima nam pomaže da spoznamo i osjetimo sreću koja dolazi sa zvijezdanog neba naše duše, sreća obasjana našim unutarnjim suncem. Ljubav, ta čudesna energija, koja protiče rijekom vremena i opija, omamljuje, drogira, usrećuje ljudske duše. Osluhnimo žubor rijeke vremena i spoznat ćemo da je njen izvor i njeno ušće u nama samima. Mirisi cvijeća, trave poslije kiše i mirisi voljene osobe, svi su oni u nama, mi ih sebi sami stvaramo u svojim osjetilnim neuronima, mi sami darujemo krlila leptirićima naše svijesti. Bez univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi mi ne bi osjetili razliku između vjetra i kiše, ne bi prepoznali toplinu dlanova koji nas miluju, čvrstinu stiska ruke pri pozdravljanju, ne bi razlikovali okus čokolade od okusa kruha, miris sviježe oprane posteljine od opasnog mirisa plina. U tom malom beskraju koji se krije u nama samima se smijestilo kraljevstvo nebesko na čijem prijestolju iskri čudesna Božanska iskra u nama. Descartes je tu iskru smjestio u hipofizu i nazvao je promatračem, vjerovao je da iz te žljezde proizlaze naše misli i naši osjećaji, da se tu odigrava velika gala predstava koju nazivamo život. Kartezijaski tetar, kraljevstvo nebesko, vječno sanjani raj se krije u našem unutarnjem svemiru, u njemu se krije i pakao, sotonska država vječne vatre, patnje i tuge. Iluzije, prividi, noćne more, druženje sa sotonom sve je to u nama samima, mi odlučujemo koji djelić tog čudesnog beskraja će vladati našim osjećajima, našim mislima, našim bićem, mi smo režiseri i glumci na sceni života. O nama ovisi hoćemo li igrati, tragedije, drame, komedije ili jednostavno biti stvaraoci svjetlosnog zagrljaja punog ljubavne energije. Na oknima naše duše bdije anđeosko biće, svjetlosna dimenzija sretnog trenutka spoznaje sebe samoga. Neuroznanost to svjetlosno biće u nama naziva "božanskom komponentom" naše svijesti. Je li ta iskra neki neurološki trik kojim se priroda poigrala s nama, je li ona uzrokom razvoja religija i vjerovanja u Boga? Jesu li tisućama godina pisani stihovi, romani, eseji posvećivani vjeri, jesu li vođeni ratovi i građene katedrale samo zbog električne aktivnosti u nekim dijelovima našeg mozga?
Je li silina preobraćenja Sv. Pavla na cesti za Damask samo popratna pojava tog čudesnog iskrenja u mozgu?
Je li ona presudna komponenta naše sveobuhvatnije duhovne inteligencije, način na koji je priroda omogućila našoj svijesti da uistinu spozna naše postojanje u kozmosu?
Ta pitanja su još uvijek otvorena i neuroznanost se trudi pronaći konačne odgovore ne njih.
Zaustavimo se na trenutak na oltaru života. Otvorimo okna naše svjesti dozvolimo tom svjetlosnom prabiću da zavlada našim osjećanjem osjećaja. Bog, anđeo čuvar, ljubav, sreća i čežnja, mir i nemir, toplina i hladnoća, okusi i mirisi sve se to nalazi u nama samima. U kartezijanskom teatru naše svijesti se odigrava velika gala predstava, premijera bez reprize. Živimo trenutak kao da je poslijednji, kao da sljedeći neće doći, živimo ljubav jer kada živimo ljubav tada činimo samo dobra djela, slijedimo drevnu mudrost i prihvaćamo novoizrastajuću znanost.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=19003