Dobro Vam jutro dragi posjetioci sretnog trenutka. Vidjela sam da je nick Safiris objavio ovu adresu na Magicusu i nazvao me frickom nickom. Na svim stranicama na kojima pišem stoji moje puno ime i prezime i moja fotografija. Svima Vama koji dolutate u moj svijet želim ugodan dan i iz srca punim srcem svakom srcu bezgranićnu, bezvremenu, svevremenu sreću. "Tarantela za starog Clowna" je pjesma koja govori o životu i areni, govori nam o tome koliko su važni komadićci sreće. Virtualno sučeljavanje je arena u kojoj su maske nickovi iza kojih se kriju virtualne duše. Clown je biće od krvi i mesa, Clown je biće sa sjajem u očima, sa osmijehom koji često tugu skriva, Clown je lijek za nesretne, melem za tužne, Clown nije lice sa maskembala. Krabuljni ples je ples maski, maskembal je igra maski iza kojih se kriju sretni, nesretni, radosni ili tužni ljudi. A onda se u ponoć skidaju maske i prepoznaju lica koja isto tako mogu biti samo maske koje kriju tugu i bol. U virtualnom svijetu nema lica, u virtualnom svijetu nema maski u virtualnom svijetu postoje samo duše koje se predstavljaju, duše koje pristaju ili ne pristaju objaviti svoje puno ime i prezime. Clown stane pred publiku sa svojim punim imenom, sa svojim glasom i svojim pogledom koji odaje dubinu, boju, snagu njegove duše.
Da je znao clown stari
Da na svijetu osim scene,
Postoje i druge stvari.
Ne bi nikad, ne bi nikad
doskakutao u arenu
Ne bi nikad tako tužan
Izigravao sjene sjenu.
Ovo je stih Zdenka Jelčića kojim je jedan nick pokušao sakriti svoje duše sjenku, možda sakriti svoje davno virtualno sučeljavanje sa nickom, SRCEMSRCU. U širini svijesti, iza svjetla pozornice srca, ponekada bivstvuju sužnji u lancima neznanja, neke sjenke tajne prate dušu do beskrajnih visina, a onda se tope kao santa leda pod zrakama unutarnjeg sunca i postaju kristali, zvončići mali koji svojom svirkom bude usnule sirene iz oceanskih dubina. Čudesna muzika satkana od svjetlosnih niti iza scene svjesti iskri ples blještećih kristala, srce i duša zaigraju tada tarantelu življenom životu, postaju jednina, srcem željena, dušom sanjana, tijelom voljena blizina. Ljubav tada izranja iz sanjanih oaza i pustinju duše u blistavo, mirišljavo cvijetno polje pretvara. Na pozornici svijesti blješti svjetlo unutarnjeg sunca, zvjezdice male svemirom tmine čipkasto tkanje iz dalekog Toleda tkaju, bude se zaleđene sjene i kristalima svojim dugu čudesnih boja unutarnjim nebom prosipaju. Ali nažalost postoje i neke duše koje koriste samo dio stiha da bi njime zabijali virtualni nož u srce čovjeka, postoje vječni intrigatori, spletkaroši, mutivode koji koriste stih koji im odogovara da bi sakrili svoje duše sjenku. Zar nastavak pjesme ne pokazuje da su život i arene iste stvari, zar ne dokazuje da je i virtualna arena isto tako postaje ponekada gubilište za one koji se neznaju, neće nežele boriti sa ne vidljivm neprijateljem.
Da je znao, da je znao,
Da je znao clown stari
Da su život i arene
dvije sasvim iste stvari.
Da je znao, da je znao
Da je znao clown stari
Da za komadićke sreće
Nitko, nitko baš ne mari.
Ne bi nikad, ne bi nikad
Poklanjao svu ljepotu
Drukčije bi tekle stvari
U tom tužnome životu.
S osmijehom u suznom oku sjedi stari clown na rampi pozornice velikog svjetskog teatra i u velikoj gala predstavi našega života igra naše duše tužnu sjenku, s osmjehom u tužnom oku daruje osmjehe i šapuće baladu, priča nam priču o istinskom životu. Iza maske koju često stavimo na lica kriju se tužne sjenke naših duša, sjenke koje čekaju svitanje, čekaju rađanje sunca, čekaju ljubav da santu leda rastopi u kristalno jasnu rijeku sreće koja će pustinju osjećaja pretvoriti mirišljavo svijetno polje istinskog postojanja. Osluhnimo kristalne zvončiće iza scene svjesti, probudimo uspavane sirene u dubini naše oceana, rastopimo santu leda u kojoj često istina o nama samima, istina satkana od duginih boja koja na kristalne suze našeg unutarnjeg neba čeka. Tada će na horizontu svjesti zablještati čudesan most koji će svijest i podsvijest sjedinjiti u najljepši pejsaš sretnog trenutka buđenja u novom snu. Vrijeme izrastanja čini u nama promjene, naši osjećaji dobijaju nove odore, ali srž duše ostaje uvijek ista. Pjesmu o starom Clownu je davno napisao moj suprug Zdenko Jelčić. Sjedinjujući njegov doživljaj velike gala predstave sa scenom mojega trenutka pokušavam opisati taj čudesni ples sićušnih struna naše svijeti, pokušavam uistinu sjediniti kristale duše u dvorac istinskog postojanja u kojem vječno odzvanja melodija srca.
Tarantela života, taj vječni ples osjećaja, je jednostavo ljubav čovjeka u čovjeku, ljubav ta čudesna energija koja stvara čovjeka u čovjeku koji jednostavno voli čovjeka u čovjeku. Osluhnemo li melodiju srca, odplešemo li svoju nutrinjsku tarantelu i onda prestajemo biti dobri tužni vitez koji se borio sa vjetrenjačama, onda budimo u sebi sretno biće koje s osmijehom na licu podnosti uspone i padove života. Budimo u sebi svjetlosno prabiće koje uzdignute glave i otvrena srca podnosi udarce sudbine. Zdenko Jelčić je u borbi sa zločudnom bolesti dokazao i sebi i drugima da u sebi nosi, njeguje, održava i cijeni anđeosko biće. On je uspio skupiti napukle kristale sreće i ponovo ih sjediniti u Kohinor koji blješti u njegovoj duši. Svojom knjigom "U traganju za izgubljenim Narcisom" je stavio svoju sretnu dušu na dlan vremena i pokazao da voli čovjeka u čovjeku, da ni u kriminalističkom romanu ne osuđuje čovjeka u čovjeku nego ga poziva da u sebi probudi Hedonikusa i nauči uživati u trenucima sreće.
Dragi moji Magicusi, s ljubavlju i sada bez imalo gorčine prolutam Vašim portalom. Okrutna bolest moga supruga je ostavila traga u našim dušama, ali u tim mjesecima tuge i straha smo na drugačiji način naučili vrednovati život. Promatrala sam sukobe koji su se događali i događaju na portalu, sudjelovala dušom i srcem u svim baniranjima, svim optužbama, svim osudama koje su se događale u zadnjih par mjeseci u vašem svijetu. Iako više ne sudjelujemo u rastu Magicusa, Magicus je ostao za nas svijet kojem od srca želimo dobar let kroz virtualu. Dragi Magicusi probudite dijete u sebi, probudite Clowna u sebi, probudite Hedonikusa u sebi i prestanite se međusobno optuživati, prestanite umjesto znanja, vjerovanja i ljubavi širiti vječnu sumnju virtualnim svijetom. Vječna sumnja nagriza dušu i krade sretne trenutke postojanja. Sa osmijehom u još uvijek malo tužnom oku svima Vama mi nekadašnji nickovi želimo samo SREĆU.
Dinaja i Srcemsrcu.
http://velika-gala-predstava.blogspot.com/2007/07/o-ovjeku-i-miiima.html
http://dinaja.blog.hr/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/05/tarantela-zivota.html
2 Kommentare:
da.. svaki put kad pročitam tvoje riječi - vidim one lijepe oči u koje sam se zagledala u listopadu prošle godine i s kojima sam pričala u Kavkazu :) žao mi je što je susret trajao prekratko za sve ono što sam ti željela reći...
da... svaki put kad vidim Zdenka na TV u raznim ulogama, nasmiješim se i osjetim toplinu oko srca kad vidim koliko je on blag čovjek, dobar čovjek, koliko je on duhovit i - jednostavan u toj svojoj veličini... :)
drago mi je da sam vas oboje upoznala i, nadam se, kad dođete na godišnji - da ćemo proširiti ovo poznanstvo, upotpunjeno još jednim toplim plavim očima, za koje želim da pogledate oboje u njegove oči (nadam se da neće baš taj dan biti na poslu) :) i da konačno sjednemo svi četvero za lijep stol i na bjelini njegovog stolnjaka razvijemo ono što smo nas dvije počele u listopadu 2009. :)
a tko vas oboje nije upoznao, mogu otvoreno reći: ne zna što je propustio :)
ja sam imala sreću sresti gospodina Jelčića i njegovu bolju polovicu i steći - početak jednog lijepog prijateljstva :)
draga sjenko, to je onaj alkemijski treptaj oka u kojem se srodne duše sretnu i ostave vječne tragove u sjećanju.....da bilo je kratko ali dubinsko duženje...........isti targ su tvoje predivne oči ostavile u mojoj duši.........nadam se da ćemo uspijeti u četvero nastaviti ono što smo nas dvije započele........onaj trenutak koji je bio početaj jednog velikog prijateljstva........:-)))
Kommentar veröffentlichen