Varijacije na temu, agonije i ekstaze najčudesnijeg djela prirode.

Ljudsko srce izraslo iz spiralne dinamike bezvremena je veličanstveno djelo prirode, izvor i ušće najsvetije ponornice univerzuma, središte vječnog vrtloga vremena, kalež koji nam život daruje, svojim drhtajima prolaznost i vječnost crvenom bojom u našim dušama zapisuje.

Zagrljajem duše i materije stvara kristalnu istinu, najvredniji dragulj svevremena, Kohinor, svjetlosnu planinu u zemaljskom vremenu izvan vremena . Život kroz njega protiče ritmom najsuptilnije melodije koja nas prisjeća da je to naše srce ludo, srce luckasto i opijeno muzikom sna i jave, ispunjeno tonovima sreće koji valove tuge u pjenu radosti, u fontanu vječnoga svjetla i zdenac mladosti pretvaraju. Jutrom se budi mirisom ljubičastih pupoljaka, na podnevnom suncu se zrcali u radosnoj kupki beskrajne sreće koja se k zapadnom nebu kreće. U sutonima ne jenjava s ritmom snenoga dana, uvijek veselog dana koji je cvijetao u njegovim predklijetkama i prolazio kroz zaliske u klijetke trajanja na oštrici trenutka, u svom istinskom postajanju u svakom novom treptaju vječno snenog oka. U ovom plodnome ljetu mojih zbrojenih godina ta čudesna tvorevina je postala galerija sjećanja, u njoj se kriju uspomene na osjećanje osjećaja, kristalni dvorac u kojem sada samo ljubav život sanja. Njen odraz u zrcalima duše, stahopoštovanjem i iskustvima prožeta ljepota, ljubav ta istina istinom ogrnuta, jedina istina koja tu čudesnu tvorevinu hrani, njeguje i svakim novim svitanjem u perivoj života, u arboretum postojanja pretvara.

Podigni svoja nevidljiva jedra

ti galijo puna skrivenog blaga,

ti galijo satkana od malenih leptira,

kreni u ljepotu dana vječno vedra,

zaplovi oceanom zvjezdanog traga,

uplovi u luku čudesnog sjaja,

u ljepotu jednog jedinog,

istinskog zagrljaja.

Osluhni šaputavi lahor opsjenara,

probudi osjetila snom uspavana,

podigni sidro iz sretnih njedara,

povedi me valovima oceana,

mene lutalicu i vječnog sanjara.

Povedi me jutros u tek naslućene daljine,

među tužne i nesretne sudbine,

i budimo vrtlog putovanja,

zagrljaj životne miline,

da sretni nesretnima

darujemo vječnu ljepotu naših sanja.

Srcem srcu šapćem, slijedi krik uplašenog galeba, ponudi mu gutljaj ljepote. Rastjeraj oblake tuge nad hridima ljudske strahote. Suzama unutarnjeg neba gasi žeđ ožednjelima,  žednima u pustinji nespoznate ljepote, tragačima bisera, što cijeli život izvan sebe sreću traže. Vrati ljepotu osmjeha onima što otrovani tuđim strahovima, od sebe samih izgubljeni, pučinom života nesretni lutaju. Osuši suze na njihovim obrazima, gorke, nezaustavljive suze koje i bisere u crni prah pretvaraju.

Srce,

ti čudesna galijo ljudske dobrote

usidri se u njedrima gladnih ljepote,

u njedrima punim strahote,

u njedrima bez toplote.

Postani oaza u pustinji bez snova,

mak u usahlom žitu trulih plodova,

voda u toj suncem isušivanoj Sahari,

žeteoc žetvi neodživljenih izazova

srce tužnom srcu u osjećaja pustari.

Srcem srcu šapućem ovu baladu srca za sva luda i treperava srca na svijetu, za sve sretne i nesretne živote i zahvaljujem srcemsrcu za moju sretnu istinu o životu !

http://dinaja.blog.hr/2009/07/index.html#dan16