Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u poeziji Kameni spavač

Ti ne znaš da put od tebe do mene nije isto što i put od mene do tebe

Ti ne znaš ništa o bogatstvima skrivenim za tvoje oči

Ti ne znaš da meni je mnogo više nego što misliš sudbina namrijela i dala

Nakanio si da me po svaku cijenu uništiš a nikako da nađeš istinski put do mene

Shvatam te - čovjek si u jednu prostoru i jednu vremenu što živi sam, tek sad i ovde

I ne zna za bezgranični prostor vremena u kojem se nalazim prisutan od dalekog juče do dalekog sutra

Misleći o tebi

Pa ni to nije sve

Mehmedalija Mak Dizdar, Kameni Spavač - Putevi

 

Kameni spavač je poezija o stećcima, poznatim i nepoznatim, oslikanima i neoslikanima. Stećak je hladno svjedočanstvo nad grobom, u Dizdarevoj poeziji pretvorena u Spavačev govor o neostvarenom i neostvarljivom ”Ja”. Taj govor je poruka u kojem su sabrani brojni glasovi različitih govornika, govornika koji se obraćaju čitateljevom ti. Spavač nam na kraju pjesmom poručuje:

A ja ću začudo još na zemlji

prisutan sniti

Pa kao mudar badac s istoka

Što drugom brani da bdije

i snije

Sasut ćeš

Otrov

U moj studenac

Iz koga mi je

Piti

I smijat ćeš se vas opijen

Kako me više neće

Biti

Ko je taj “ti” Spavačeve poruke?
Ako on ništa ne zna o jastvu govornika, da li to jastvo poznaje sebe? Poruka je šaputanje onog koji poručuje i onom kojem poručuje, a tko je poručitelj, a tko primatelj poruke?
Kameni spavač je shvatljiviji ako se korijeni tumačenja povežu sa svetom znanošću i svetom umjetnošću. Dizdareva poezija je domisliva samo u povezanosti unutarnjeg svemira, uvijek jednog i onog vanjskog u kojem se zrcali mnoštvo malenih kozmosa i njihovo međusobno kretanje. Pjesnički izričaj pretvoren u govor spavača, u govor onog čudesnog "Ja" je pun sumnji i smetenosti, ali istovremeno nam nudi mogućnost premošćenja jaza između materijalnog i duhovnog, zemaljskog i nebeskog, te mnoštva i jastva. Kameni spavač je pjesnička metafora koja ima svoj razlog i vrijednost tek u činu u kojem je spoznata i priznata izvorna ljudska savršenost. Dizdar piše poeziju iz središta ljudskog jastva i radi njega. Savršenstvo čovjeka je razlog njegovih pjesama, pa samo u njemu, u čovjeku postoji svjedočanstvo ljudskosti. Ništa u svjetu ne može biti snažnije i jače od čovjeka u čovjeku. Nijedno ljudsko dostignuće nema značaj u odnosu na gubitak Jastva. Spavačev govor je svjedočanstvo smisla sna koji postaje kristalni most između privida i tajne koja se u snu zrcali ali, ipak, ostaje vječna tajna. Izgubiti i pronaći sebe sama je stalna ljudska mogućnost, vječno trnoviti put ka zvijezdama. U svakome se čovjeku zrcali i milost i gnjev i ljepota i ružnoća, i dobrota i zlo. Iako čovjek ne bira svoju sudbinu, u svakom trenutku može izabrati pristajanje uz milost, ljepotu i dobrotu nasuprot svemu drugom, može izabrati ljepotu cvijeta umjesto ploda za kojim poseže. Šta će čovjeku svjetovi, ako će izgubiti sebe u krivom izboru?

Pjesma “Modra rijeka” nije u knjizi Kameni spavač, ali nema nikakve sumnje da je ona i prolog i epilog te zbirke pjesama. Ona je poput dragulja na prstenu Spavača. Ležište tog dragulja je pjesma “Poruka”. Zato bi pjesmu “Modra rijeka” trebali čitati kao nastavak poezije "Kameni spavač".

Spavač započinje svoje kazivanje pjesmom “Putovi”, a završava ga nedovršenom pjesmom “Poruka”. Njegova vjera je bezimena ali je ona zbilja njegovog “ja”. Izvan te jednine svih religija u jednu jedinu vjeru i postojanje Spavača u njoj. Imenovanje vjere bi navijestilo mogućnost gubljenja ili zamračenja stvarnosti. U pjesničkom izričaju naslućujemo kako "drugi pokreću vojne" protiv Spavača određujući ga u svom neznanju i strahu prema njegovoj “nevjernoj vjeri”, bezimenom vjerovanju u čovjeka u čovjeku. Spavačeva religija je bezimena java, njegovo jastvo kojem su najveći teret i briga neznanje o sebi samom, pa tako i potpuno nepovjerenje u svako znanje koje mu donosi neko izvana, pa makar to bili i njegovi bliski ili daleki preci. To jastvo Spavača je za njegove neprijatelje obrnuta slika stanja njihovog jastva, njihovo nepoznavanje osobne nevjerne vjere, njihovo služenje imenu bez zbilje. Oni okrivljuju Spavača jer on ne pristaje ni na jedno propisano stanovište i sebe dokazuje govoreći "Ne" svim dogmama i ideologijama.


Završni stihovi “Modre rijeke” su drugi dio tog istog svjedočenja:

Ima jedna modra rijeka

Valja nama preko rijeke

Spavač poručuje svakome pojedinačno da otkrije svoju izvornu prirodu i to u vječnom sukobu sa samim sobom, protiv sebe utopljnim u dogmatizmu i ideologiji. Spavač ne poriče mnoštvo svijeta zato što je ono a priori bez vrijednosti i svrhe. On spoznaje svoj položaj u beskonačnosti i bezvremenosti, koja je jedna i ista u nutrini i vanjštini. Na taj način Spavač svjedoči unikatnost univerzuma i njegovo zrcaljenje u svjetovima i u čovjeku. Ljubav ili neodoljiva čežnja za sjedinjenjem se ogleda u čovjeku, kako veliki učitelj Rumi kaže:

Ljubav je onaj plam, koji kada bukne,

Spali sve osim Vječno Voljenog.

Ona udara sabljom “nema boga” i ubija sve drugo do Zbiljnog.

Pa gle – nakon “nema boga”. šta ostaje?

Ostaje “osim Bog”. sve drugo jest nestalo.

Bravo, o velika Ljubavi koja spaljuje drugosti!

http://dinaja.blog.hr/