Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše utopljene u Anđeoskoj rijeci.

Pjesma Modra rijeka jedna je od najboljih pjesničkih ostvarenja Maka Dizdara. U pjesmi je rijeka simbol, pjesnikova metafora kojom poziva čitaoca da taj simbol tumači na svoj način. Ova pjesma predstavlja poetiku tajne, poetiku tajnovitosti ljudske duše. Pjesnik ne otkriva šta se nalazi na drugoj strani rijeke, niti zašto je tako važno i vrijedno truda preći tu rijeku. Uranjajući u snagu poetskog izričaja svatko od nas doživljava drugačije simboliku modre rijeke. Je li modra rijeka u nama ili izvan nas? 

Nikto ne zna gdje je ona

Malo známo `al je znâno

Iza gore iza dola

Iza sedam iza osam

I još huđe i još luđe

Preko môrnih preko gôrkih

Preko gloga preko drače

Preko žege preko stege

Preko slútnje preko súmnje

Iza devet iza deset

Tamo dolje ispod zemlje

I onamo ispod neba

I još dublje i još jače

Iza šútnje iza tmače

Gdje pijetlovi ne pjevaju

Gdje se ne zna za glâs roga

I još huđe i još luđe

Iza uma iza boga

Ima jedna modra rijeka

Široka je duboka je

Stô godina široka je

Tisuć ljeta duboka jest

O duljini i ne sanjaj

Tma i tmuša neprebolna

Ima jedna modra rijeka

Valja nama preko rijeke

Mak Dizdar

Na obroncima svjesti, osjećam dodire nečeg nestvarnog, milovanje nečeg tajnovito nježnog. Dah vremena zaogrnut stihom drevne Dizdareve pjesme i velom svjetlosti vječne. Stražari bezvremena uzdrahtali nad rijekom prapočetka bdiju i rastaču kapljice u kristale čarobnih boja. U ovom sretnom trenutku buđenja gledam kako Anđeoska rijeka donosi val svjetla u dušu i ostavlja ga kao znamen vječnog postojanja u njoj. Obećanje čuvara života satkano od tonova neba je melodija bezvremana u kojoj se sjedinjuju tmina i svjetlo, to jedinstvo vječnog izliječenja od strahova i bolesti duša. Osluškujem taj zavjet o održanju titraja iz kojih iskre nova praskozorja svete časti i mira. Nježni zagrljaj vremena, treprave strune prastarih tragača na putu svjetla udižu ljudsku dušu na pijedestal planete i poklanjaju joj svjesnost sretnoga trenutka postojanja u anđeoskoj rijeci istina. Val svijetla se širi, arhetip ljudskosti izranja iz maglovtog oblaka neznanja i dokazuje da je ljubav jedina stvarnost. U tom ponovnom otjelovljenju nastaje najsjajnija iskrica u svilenkastom velu beskraja, blješteća kapljica u rijeci bez povratka, kristal u kojem se odigrava nezaustavljivi ples prve i osnovne komplemetarnosti božjeg zakona, vječni nadopunjujući ples sunačanih zraka iz kojeg izranja čovjek u čovjeku. Čuvari planete koju nazivam dom nas svojim sudjelovanjem u izrastanju duše podsjećaju na obavezu održavanja vječne svjetlosti suosjećanja, razumjevanja, radosti, održavanja toka anđeoske rijeke u čijim kapljicama se kao u zrcalima svijesti ogleda naša treprava duša. Svojim genestkim kodom mi potpisujemo taj bezvremeni ugovor i postajemo svjetlosno biće koje stvara raj na zemlji. Svako svitanje je trenutak u kojem nesvijesno širimo val zlatnoga svjetla i sjedinjujemo se sa dušom zemlje i svemira.

http://dinaja.blog.hr/