Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u okovima tuđeg gnjeva.

Davno, jako davno sam čitala "Plodove gnjeva". John Steinbeck je pisao o depresiji društva jedne velike zemlje, literatura koja se ne zaboravlja i zauvijek živi u duši. Nedavno pročitah plodove gnjeva okićene tuđim stihom, zaustavila sam dah da nečujem plač srca, da smirim uzavrelost duše, da me ne dotakne, iz Pandorine kutije izlazeća, zločestoća, iz škrinje koju je netko nepoznat otvorio i odlazeći u svoje nepostojanje, iz svog nepoznavanja priče, na sreću zaboravio zatvoriti. Na dnu legendarne škrinje se kriju nadanja i ja se nadam, uistinu se nadam, da je ta priča pisana slovima ogročene duše zauvijek dovršena.

Zatvorih vrijeme u srce, uronih u vrtnju nebeskog vretena i prisjetih se onih noći kada sam gazeći zvjezdanu rijeku bila izgubljena u tugama. Stavih srce u vjetar njegove blizine i umjesto treperavih, ponekad varljivih očiju neba, ispred mene se prosu svjetlosni put ka svitanju. Izađoh iz tame noći, zakoračih u svitanje sna, otvorih vrata srca i upitah se:
Tko sam ja? Tišina iza zrcala svijesti je prelazila u svjetlosnu muziku sretnoga trenutka buđenja.
Jedan čovjek stoji i gleda more i mjesečinu kako se kupa u tom beskraju. Tamna silueta muške ljepote i zrcaljenje sjete u očima boje sna. Između čovjeka i mora po pješčanom žalu, kao sjenka satkana od mjesečine, netko hoda. Žena duge plave kose zastade na tren i ogleda se u očima boje sna. Dokotrljala kapljica neke čudesne vode se iskrila na njenom licu. Suza kapnu na njegov dlan i pretvori se u izvor iz kojeg poteče rijeka bez povratka.
I više nisam bila samo ja, a ti više nisi bio samo ti, postadosmo ti i ja. Razbili smo tišinu noći, probuđenim još neostvarenim željama, vjetar je pjevao baladu o ljudskim čežnjama, a zvijezde šutjele o neostvarenim snovima. Koračali su zajedno plažom čovjek očiju boje sna i žena duge plave kose. Velika rijeka bez povratka je pred njima ispirala ostatke boli na svjetlucavom pijesku života. U tragovima njihovih stopala se kupalo tek naslućeno jutro buđenja u novom snu.
Ti i ja sjedinjeni u žudnjama vidjesmo osmijeh neba i na horizontu iza oblaka veliko svijetlo, svijetlo nad svijetlima, ljubav izniklu iz kozmičkog cvijeta našeg vjerovanja u dobrotu ljudskih duša. Ocean je šaptao utopiju o Atlantidi koju mi osjetismo u širinama univerzuma uma. Delfini su nas pozdravljali pjesmom iz dubine duše, zlaćana spirala je iskrila dinamiku sretnog trenutka spoznaje. Na horizontu svijesti zasjaše Božje oči i mi utonusmo u svjetlosni zagrljaj sreće, naše sreće.

http://dinaja.blog.hr/2009/07/index.html
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=29024