Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u svijetu bez granica.

U kaleidoskopu želja, u vremenu, u ljubičastom bezvremenom sjaju, u renesansi probuđene duše granice nestaju, novi snovi ih svjetlosnom sonatom guše, novi vjetar sa svjetlosne planine ka dolini postojanja puše. U svakom čovjeku neka nova ideja, novo snoviđenje drijema, a nove spoznaje, treperavi osjećaj novu baladu o međuljudskoj ljubavi piše. Čarobno se putovanje unutarnjim svemirom, bajkovito trajanje u svjetlosnom zagrljaju vječne ljepote u ljudskim dušama sprema i gasi se tmina svih onih drevnih tisućljetnih dilema. Uranjam u rijeku vremena, postajem sretna, sretnoga trenutka, kap i osjećam kako miluju me misli, osjećaji nježni svih ljudi koji ovom ponornicom želja plivaju zu mene. U svakoj toj kapi jedno sunce leži, pored vrulje, na cvijetnoj livadi od snova sretne srne piju vodu sa zlaćane stijene, a djecu razigranu vjetar s leptirima u krug istinskog života veže, sjedinjuje cijeli svijet u svjetlosnih niti mreže.
U davnom krabuljnome plesu, drevnom plesu ljudske zle sudbine, igrale su maske svoj vještičji, na sreću nedosanjani, san. Danas krinke nestaju sa lica i pod suncem velikoga neba rađa se za čovječanstvo novi, sretan dan. U treptaju oka, u sjaju unutarnjeg sunca, u osmijehu ljubavne miline, u zagrljaju vječne topline iskre samo ljupka lica, sa rascvjetalih trešnjinih pupoljaka širi se cvrkut ptica i mirišljava kupka nektarova soka, čarobnog napitka kojim opija sva sretna srca, omamljuje duše snagom ovog, iz svjetlosnog zagrljaja ljubav i sreće, dobrote ljudskih duša, iznjedrenog praskozorja punog novih nadanja i ljubičastih sanja.
U beskraju tvoga osmjeha, zrcali se tajna Venerinog bisernog uzdaha, a zvuk struna nebeske harfe zaostao iz vremena našeg naglog ljeta još uvijek oživljava sjenke tog vječno sanjanog svijeta. Još uvijek dok se utapljam u tvojim očima, živim u željenim daljinama, tada krv kao šampanjac u venama vrije, a ples leptira u srcu se krije, te treperave rijeke vremena kapi, ti nevidljivi izdajnici moga snoviđenja, u fokusu oka tvoga tad osjećaju vatru oka moga, oživjeli vulkan lijepog priviđenja, ljubavni ples zanosnoga ždrala, zrcaljenje nebeskog ogledala, taj odsjaj vječne svijetlosti što ka ljepoti izvora zauvijek vapi.
U sidrištu srca, sidro tvoje leži, uzdrhtalo srce alkemijskom vjenčanju teži, tom nevidljivom istinitom srodnih duša sjedinjenju. Ljubavlju ovjenčani, istinom trenutka žigosani, mi bonacu u duši u ocean snova, u besmrtnost sjena, u oluju ruža, u poeziju vode, u himnu životne slobode, treperenjem struna svemirskoga tkiva, sunčevim svijetlom milovani, Bachovim sonatama uspavljivani, u prostransvu duše san sjenkom duše sanjani, sa simfonijom univerzuma ujedinjujemo.

http://sto-je-zivot.blogspot.com/2008/01/o-srei-i-ljudima.html

http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/03/mimikrija-duse.html