Blješte svijetla svemirske pozornice, na rampi velikog svjetskog teatra, u zagrljajuju tog ljubičastog beskraja, na obroncima sna i jave treperavo ljudsko srce radosno se smiješi, veselo iskri melodiju anđeoskog sjaja i zaneseno zagrljajem nebeskog vretena sa zvjezdanim prahom spiralnu igru bezvremena igra. Noć punog mjeseca, koreografijom svjetlosti i sjena pretvara tu predstavu u nezaustavljivu bujicu punu žudnji, želja i čežnji, u tajanstveni ples oživjelih uspomena, u kristalno jasnu sliku beskrajnosti sna. Srce uzdrahtalo pjenušavom milinom oceana snova, trepravo uranja u tišinu tmine, pali krijesnice na mostu sudbine, nečujnim glasom svjetlosti vječne uranja u dubine bezprostora i ostavlja tragove svoje kristalne blizine. San ljetne noći, renesansna vilinska priča iskri na sceni trenutka, budi u svakoj duši svjetlosna prabića, odjeva ih u odore sreće, ljubavi i sanja i uzavrelim osjećajima, viliskim plesom drevnih snviđenja ka svitanju novom koraća. Spiralnom se dinamikom životna energija u srcima punim uzbuđenja u odnose zlatnog reza postavlja i bez kraja u početku se nikada ne zaustavlja. Sjedinjuju se srodne duše u svjetlosni zagrljaj koji od davnina ljubi i sjedinjuje ljude, u tom nježnom dodiru nepostoje zlo i ljutnja koji ljubav ruše, nema mržnje, taštine i jala, unutarnjim bjesom usijanih glava koje vječno ljudima sude. Tišinom šapuće čarobna šuma, vilinskim glasom pjevuši razigrana tmina u svjetlošću razigranoj duši, Sjećaš li se onog davnog trena kada sjeđasmo na rtu oceana snova i osluškivasmo pjesmu morske djeve na leđima delfina. Pjevala je tako slatko iskladno,da se burno more ukrotilo od njenog pjevanja, a zvijezde iz svog kruga skočile, da čuju pjesmu morske djevice. Vidjeli smo između zemlje i mjesečeva sjaja Kupida kako strijelu od ljubavnih sanja napinje tako snažno kao da želi jednim jedinim strijelom deset tisuća srca prostrijelit. Strijela je pala na jedan cvijet koji bijaše bijel kao mlijeko, a sada je kao grimiz crven od ljubavnog žara, cvijet ljubavi se zove, kapljica soka iscijeđena iz njegovih latica pretvara svako ljudsko srce u najvredniju posudu svijeta u izvor vječne sreće, u fontanu svjetlosii bezvremena. Pozornica blješti treptajima srca, maglovita zavjesa nepostojanja polagano se diže, a svako, tom toplinom, probuđeno srce istinom se kiti i vraća se u svoju odaju tišine. Slika za slikom izrasta iz vrtnje zlaćanoga tkiva, cijela galerija se pred očima još usnuloga svijeta niže, duše sjedinjene svjetlosnim zagrljajem neba plešu vilinski ples. Beskraj blješti pobratimsvom svijeta u kojem ljubav spava, u toj igri na pozornici svijeta nitko nikad ne želi i nemože ubiti mrava, scena velikog svjetskog teatra, osvjetljena svjetlom unutarnjeg svjetla, oslobođena tmine ljudske taštine postaje rajski vrt pun ljubavnog cvijeća. Osjećaji žive kao biserna niska ustreptalog srca, kao spirala koju tkaju zvjezdani vranci sjedinjeni u ljepoti te predstave snene, emocije lebde ljepotom tog beskraja, snagom svoje volje raskidaju, poludjelim umom istkanu istinu koju brane tek misaoni lanci, nevidljive karike, optočene tugom i strahovima, tom kupljenom sudbinom bez istinskog sjaja. Sužnji u lancima neznanja, neke jadne duše vjeruju da se uzdižu do beskrajnih visina, neki se tope svojim neživljenjem u lažnim tek izgovorenim, praznim riječima, ne osjećajući snagu svemirskog vretena koje sve duše u zlaćanu spiralu bezvremena sjedinjuje i vraća u renesansni san ljetne noći u vilinski zagrljaj dobre sudbine.
http://zlatni-rez.blogspot.com/
http://umijece-pokreta.blogspot.com/2007/06/koreografija-svakodnevice.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen