Laterna magica...

Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna. Kada postanem putnik galaksijama, srceplovac, dušonaut, srećonaut tada dohvatim istinu ispisanu u bezbrojnim knjigama, živim u paralelnim svemirima svjesti, na različitim razinama spoznaje, budim u sebi usnulog spavača i uvodim ga u prostor- vrijeme, u svjetlosnu dimenziju vječnosti. Tada se zapali lanterna magika koja neprozirnu tamu zidova pretvara u staklena okna u kojima vidim neopipljive preljeve duginih boja. Kao u crkvenim vitražama islikane legende pred mojim nutarnjim očima se slažu slike proživljenog života. U takvim trenucima ožive sve duboko skrivene tajne, zaiskre neriješeni rebusi, jave se neobjašnjene zagonetke kojima sam prestala davati značenje zbilje. U trenucima potpune sreće se vraćam i u onaj djelić prošlosti u kojem sam se bojala usnuti jer su snovi bili zrcaljenje praznine, bezdana u kojem sam gubila osjećaj prostor- vremena i ćutila samo ništavilo nesudjelovanja u njemu. U staklenom ovalu svijesti se pojavi slika konjanika bez lica, jednog od jahača apokalise i odnosi me u dubinu tmine u kojoj prostor postaje tamnica, a vrijeme rob. Tajanstvenost tih snova je Freudov kraljevski put ka podsvijesti i odlična terapija za potapljanje pijanih lađa na kojim demoni slave pobjedu. Potapljam te  utvare u svetoj krvi i dozvoljavam suncu da svojom snagom održava moj mali univerzum u svojoj ekliptici. Slike se slažu u albumu svijesti oživljene snagom volje, znanjem i moći sadašnjeg trenutka. Bezglasje nečuvenog postaje rapsodija boja kojom prelijevam maglu zaborava i dobijam konture u kojima slikam prohujalo vrijeme. Sve postaje vidljivo i moje. Sva prohujala svitanja i svi sutoni se slijevaju u redoslijed trenutaka, postaju igrani film u kojem je ljubav glavni lik, neuništiva u suzama, neizbrisiva u vjetrovima koji su se spuštali sa orkanskih visova podsvjesti, nedodirljiva tugama, neosjteljiva na ubode u leđa, skutrena u kapljici krvi kada se nož istine zabode u srce. Vidim je odjevenu u viteza tužna lica koji se bori sa vjetrenjačama svijesti, kao nježan zagrljaj na balkonu drevene Verone, kao konjanika ka dalekoj Cordobi, kao dječaka sa obronaka Podravine, a onda zasja svom ljepotom u očima boje sna. Tada znam da sam se vratila u naše vrijeme, u zagrljaj iz kojeg izrastaju sretni trenuci u kojima se nastavlja san. Dobri anđeo izvjesnosti bdije nad našim prostor- vremenom i dozvoljava nam da budemo ono što jesmo, dva bića s prošlošću koja ponekada zaboli, u sadašnjosti punoj kapljica sreće u kojima se tek nazire budućnost. Dobro je da je tako.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/