taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 14. Mai 2011

Na stazama rascvjetanog vremena....






Na stazama satkanim od latica ruža začuh muziku nebeskih sfera. Odplesah menuet sa imaginacijom sijača zvijezda i u titrajima sna osjetih snagu umrlih pjesnika. Šapati njihovih duša su se slijevali u pjesmu o srcu koje nikada ne griješi. Misli su tražile svoju potvrdu u adagiu tog misterioznog trenutka trajanja u drevnoj poeziji, a razasuta osjećanja osjećaja su se slagala u dijalog Salomona i zaručnice i punila praznine bljeskom rađajuće svjetlosti. Iz tog gnjezda vječne ljepote su izranjali nebeski vranci i propinjali se u beskraj carstva kozmičkog srca. Srećenauti su tragali za izgubljenim zlatnim runom i brisali slike u kojima je Medeja ubijala svoju djecu. U dalekom kutku svemira vidjeh oblak satkan od isplakanih suza. Na njemu je sjedio Anđeo u odori neprolaznosti pjesničkog sna i pretvarao suze u zvjezde kojima je kitio tu predivnu noć. U mjesečevim mjenama se iskrio zagrljaj neba i zemlje, ljubav Sola i Lune, neprikosoveni spokoj vječnosti. Nebeska rijeka je žuborila tišinom i slijevala se u šum poezije drevnih oceana. U trenutku buđenja na pješčanom žalu praskozorja začuh otvaranje školjke i osjetih izranjanje nježnog plašta stvarnosti.
Iz svjetlucave tišine sunoćavanja je progovorio glas istine. Tvoja duša se spustila na obronke sna. U tvojim riječima prepoznah smisao iluzije u kojoj smo se tražili. Rapsodija boja se prelijevala u zagrljaj koji još uvijek traje. Osjetih pucanje boli koja je gnječila srce i vidjeh pokapanje tuge na groblju bezimenih osjećaja. Tamna strana mjeseca je gasnula u mojim očima i ja u tvom pogledu vidjeh ekliptiku sunca u kojoj ne postoji tmina.  Ljubav se iz vječnosti spustila u život i zaokružila san i javu u sretan trenutak trajanja. Srce je otvorilo svoje, do tog trena, zatvorene vjeđe i ja razumjeh misao davno umrlog poete, "Očima srca se bolje vidi." Shvatih da živim na planeti na kojoj sunce nikada ne zalazi.




2 Kommentare:

Anonym hat gesagt…

I ja želim da sunce nikada ne zađe....i kada bi svi ljudi gledali srcem...xy

Unknown hat gesagt…

dobrodošao dobronamjeriče...ne dozvolimo da sunčana svjetlost zatamni lažima i podvalama...nadajmo se da će jednoga dana svi ljudi progledati dušom, dozvoliti srcu da diše, tijelu da živi... i u sebi ugušiti tminu srednjevjekovnog neznanja...:-)))