taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Dienstag, 24. Mai 2011

u mirisu sna...





Osluškujem tonove Chopinove Fantazije, utapljam se u njegovom snu i sjećam se svojih.  U snovima je uvijek sve dohvatljivo i moje, na granici sna i jave se podsvjest pretače u svijest, tu prestaje san, ali počinje san o snu. Buđenjem susrećem šamane vremena koji bubnjevima neba najavljuju rađanje sunca koje pruža svoje nježne dlanove na još snene oči u čijim dubinama se iskri stvarnost. Dodiruje me tajanstveno tkivo vremena i tka trenutak u kojem snoviđenja počinju živjeti kolopletom želja iznjedrenih iz oceana u koji se slijevaju podmornice žudnji. Ti uvijek stojiš na horizonu i dokazuješ mi da se plava planeta vrti i vtloži maše misli u osjećanja kojima pozdravljamo praskozorje svjesnosti i nedozvoljavamo joj da nam krade san. Vrijeme nepostojanja je davno završilo svoju putanju oko nas. Izašli smo sretni iz kruga čekanja u krug ljubavi. Pokrenuli smo mašineriju života zalijevajući isušeno tkivo kapljicama želja. Nekadašnji nemiri se uskovitlaše u podnošljivu lakoću mira u dušama. Ti svojim osmjehom prebireš po tipkama moga nutarnjeg pijana i odnosiš me u preludij postojanja, pretačeš moje misli u osjećanja osjećaja i slažeš ih u brevijar ljubavi. Na terasu se jutros spustila ševa i odcvrkutala budnicu zagrlušujući bubnjeve svakodnevice. Smješili smo se tom koncertu ukradenom iz Shakespearovog sna. Sunce je prosulo trag u kojem se zrcalila vječnost. Romeo i Julija nisu umrli, oni žive u nama, oni su prisutni u ljudskim srcima kao znamen, kao kristal u kojem se ogleda bezuvjetna ljubav. Vjetar je donio miris tek procvalih ruža koji se mješao s mirisom kave, cvrkut ševe se mješao sa tonovima nutarnje sonate od ljubavi, ti si pjevušio chansonu o poeziji vode. U tvojim očima vidjeh moj odsanjani san, vidjeh sebe kako stojim na obali poezije drevnih oceana i osjetih plimu tvojih osjećaja koja me je doticala zagrljajem pjeska i pjene. Na obzoru vidim kako se budi zapreteni vulkan strasti. Školjka koju pronađosmo na dnu duša je ostala zauvijek otvorena. Iz nje izranja Venera i rađa uvijek nove bisere za kolajnu kojom se sidrimo u životu. Sretna krenuh pod koplja dnevne svjetlosti.


1 Kommentar:

Anonym hat gesagt…

Hey - I am really delighted to find this. great job!