U podmorju sna...



Na početku je bila svijest, Stvoritelj, anima mundi koja iznjedri ljubav, titravi aktus purus. Titrala je ljubav tražeći misao o sebi da zagrljajem stvore osjećanje osjećaja. Zagrljaj se dogodio na vratima vječnosti, na margini jučer i sutra, u zrcaljenju iluzije i stvarnosti, sna i jave. Misao je dobila dušu i plešući svoj ljubavi ples podmorjem sna rađala zvijezde koje su napuštale oceane i uranjale u praprostor i iskrile pravrijeme. Znoj njenog srca se pretvarao u suze kojima je ljubila svjetlost koja je čeznutljivo izranjala iz prajuhe nepostojanja i postajala kristalni most između neba i podmorja sna. U kristalima se zrcalio život i tražio propusnicu da osmisli san i javu, da ljubav odjene u čovjeka. Nevidljiva ruka Stvoritelja dotaknu kristal i on zatitra ljubavnim žarom iz kojeg proključaše vulkani strasti, suknuše baklje noseći u sebi prah koji stvori Zemlju na koju iz podmorja sna izroni čovjek u svoj svojoj ljepoti. Još uvijek se u sjećanjima na početak zrcali ples koji odplesasmo prije stupanja na ovozemaljske puteve. U maglovitim uspomena vidim ples tebe i mene u oceanskim dubinama, osjećam lakoću postojanja na koraljnim otocima, čujem šaputanje školjki, pjev sirena i smijeh delfina. Na usnama su nam se rađali biseri koje poklanjasmo ribama koje su nas znatiželjno promatrale diveći se našim zagrljajima. Ljubav nas je odnijela u dubine strasti i ostavila u Atlantidi, da na tom izgubljenom kontinentu svijesti naučimo živjeti.  Voljeli smo bezglanim pokretima srca i nečujnim uzdasima duše. Bili smo ljubav koju iznesosmo u ovozemaljski život. Za nama su ostale dubine podmorja sna i sjenke nepostojanja. Život nas grli vječnom svjetlosti koja se rodila da bi rodila nas. Mi u sebi nosimo tajnu šifru početka i ljubav. Na tvrdoj zemlji nas dočekaše bijele golubice, tajanstveno znamenje postojanja u zagrljaju svevremena.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://artemida-aleksandrova.blogspot.com/