Luda je lice koje reprezentira snagu čovjekova uma, simbol za smjeh koji s ničim nije povezan i povezuje sve. Ono predstavlja istinu života, nekorumpirano, odlučno, zaigrano, slobodno i užasno živo. Luda je naš saveznik, ali u isto vrijeme širi oko sebe strahopoštovanje. Luda u clownu na pozornici se igra s trenutkom u trenutku, trenutkom vječnosti koji je povezuje s nama i našom srećom, trenutak koji usmjerava put snage ka srcima. Dok ih promatramo oni postaju simbolom naše iskonske naravi, naše kreativnosti i sposobnosti prihvaćanja igre iz čega na koncu kao erupcija vulkana izlazi smijeh, naše najvrijednije svojstvo. Probuđena luda je nula, ono ništa u nama koje uvijek stoji iza naših napamet naučenih životnih uloga i vjerno čeka na nas iza granice običnog života. Ona je u isto vrijeme, trenutak našeg opuštanja, trenutak u kojem smo sami sebi vjerni i identični sa samim sobom. U trenutku njenog buđenja počinje naša autentična, slobodna životna igra.
Luda nam u nama priča priču o stvarnom životu, o igri ozbiljnosti koju naučeni igramo, o neuspjesima i nesigurnostima naše umorne duše. Ona budi sposobnost duhovitosti, uzburkava rijeku kreativnosti i smijeh prelazi u snagu, koja nije tehnika nego izraz naše čovječnosti, snaga koja postaje odmor našem utjelovljenom umu i mi tada nesvjesno prihvaćamo apsurde i živimo ih. Biti Clown, Clown bez maske, crvenog nosa i prevelikih cipela, znači pobijediti strahove, znati se odlučiti i učiniti pravi korak na pozornicu života. Sloboda lude, koja se u nama budi, je u slušanju svog srca, u oslobađanju od okova etabliranih pravila reda i ponašanja, unutar kojih postajemo nevjerni samome sebi, izdajemo samoga sebe i stvaramo jednu novu vrstu nereda o kojoj nitko ne razmišlja. Dok ne spoznamo i ne probudimo ludu u sebi mi stavljamo masku ozbiljnosti na lice, da bi zaštili svoju ranjivost. Ta maska, koju nitko ne primjećuje na našem licu, nas sve više i više udaljuje od nas samih.
Luda nam u nama priča priču o stvarnom životu, o igri ozbiljnosti koju naučeni igramo, o neuspjesima i nesigurnostima naše umorne duše. Ona budi sposobnost duhovitosti, uzburkava rijeku kreativnosti i smijeh prelazi u snagu, koja nije tehnika nego izraz naše čovječnosti, snaga koja postaje odmor našem utjelovljenom umu i mi tada nesvjesno prihvaćamo apsurde i živimo ih. Biti Clown, Clown bez maske, crvenog nosa i prevelikih cipela, znači pobijediti strahove, znati se odlučiti i učiniti pravi korak na pozornicu života. Sloboda lude, koja se u nama budi, je u slušanju svog srca, u oslobađanju od okova etabliranih pravila reda i ponašanja, unutar kojih postajemo nevjerni samome sebi, izdajemo samoga sebe i stvaramo jednu novu vrstu nereda o kojoj nitko ne razmišlja. Dok ne spoznamo i ne probudimo ludu u sebi mi stavljamo masku ozbiljnosti na lice, da bi zaštili svoju ranjivost. Ta maska, koju nitko ne primjećuje na našem licu, nas sve više i više udaljuje od nas samih.
U svojoj jezgri smo mi svi lude, svi smo povezani sa pravim životom, svi smo u svojoj jezgi zdravi.
U svijetu u kojem živimo je najveća hrabrost biti autentičan, veliki riziko je početi se, javno i "bez razloga", smijati. Mudrac, obrazovana luda univerzuma, je ona nula, ono ništa u nama koja se bori protiv osjećaja straha. Ono čega se dobri građanin, pa čak i demonstrant mašući zastavom, boji za ludu postaje istinski izazov. Luda je djete u nama, nedužno i bez predrasuda, djete koje gleda u oči osobnu katastrofu i bori se sa sjenama stvranosti. Probuđena, luda shvaća život kao obavezu, a ne pravila i zakone koji ga određuju. Zanesena luda uranja u poeziju vode, živi u poeziji suza, slijeva se licem vremena poezijom kiše i vječno pjevuši himnu ljubavi.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen