"Non scholae sed vitae discimus"- "Ne za školu, za život učimo" jedna je od prvih sentencija koju smo naučili na satovima latinskog jezika. Učili smo neshvaćajući tada da je učenje nagon koji smo naslijedili, nagon koji je našim davnim pretcima omogućio održavanje života, pomogao im da mijenjaju sebe i svijet oko sebe i da šire znanja. Znanje, koje smo zahvaljujući tom genetski nasljeđenom instinktu stekli, nas potiče da stalno učimo nešto novo, pa mi nastavljamo učiti.
Ova knjiga je poziv na učenje o umijeću pokreta. Umijeće pokreta je pretvaranje voljne mehanike, kojom se nesvjesno služimo u svakodnevnom životu, u lakoću i ljepotu pokreta. Spoznavajući mogućnosti koje se kriju u ljudskom tijelu, tom jedinstvenom sklopu sastavljenom od kostiju, zglobova i mišića s vremenom sam počela istraživati i pronalaziti njegove skrivene mogućnosti.
Osnovna definicija pokreta je mjenjanje mjesta ili položaja tijela u prostoru s ciljem da se obavi neka radnja.
Tek druga definicija, pokret je najsloženiji oblik mišljenja, me je navela na svjesno razmišljanje o njemu. Tražila sam odgovor na pitanje, zašto se čovjek uopće kreće, da li je to cilj ili namjera da se obavi neka radnja ili pokret sam po sebi.
Ako se pokretom namjerava obaviti neka radnja onda je njegova osnovna definicija djelomično prihvatljiva, ali treba nadopunu. Činjenica da se često pokrećemo bez nekog određenog cilja potvrđuje postavku da smo mi, umom, uvijek prisutni i u središtu nastajanja pokreta. Pokret nastaje u glavi, a ne u mišićima, pa šireći se tijelom oblikuje svoj prostor unutar tijela, a njegovim vidljivim oblicima i prostor našeg djelovanja. On je u isto vrijeme i jedan od oblika našeg emocionalnog izražavanja, pokazatelj onog najintimnijeg u nama, naše samoosjećajnosti.
Pokret je nastajao u mojoj glavi, širio se mojim tijelom prelazio u slike vala, spirale, vjetra, kiše, nekad je bio sniježna oluja ili tek pahuljica snijega. Tako sam ga, ovisno o mom duševnom stanju i uzroku njegovog izvođenja, počela i osjećati. Misli o umijeću pokreta nemaju kraja, one su izvor iz kojeg uvijek iznova nastaje nova pokretna misaona slika. Svaka nova misaona slika je uzburkavala u meni bujicu novih misli o njoj. Pretvarala sam pokret u poeziju, u ono snažno i lijepo što djeluje na osjećaje, što budi maštu, oblikuje snove koje sam počela budna sanjati. Taj san želim podijeliti s čitaocem.
U poglavlju "Mudrost svakodnevice" objašnjavam što mislim pri upotrebi riječi svakodnevan i pokušavam u čitaocu probuditi osjećaj njegovog postojanja u tijelu. Želim ga upozoriti da je ustaljeno poimanje o posjedovanju tijela pogrešan odnos prema sebi samome. Mi postojimo u tijelu i posjedujemo njegova svojstva, koja bi trebali, spoznavajući ih, cijeli život usavršavati.
Spoznala sam da je ljudski pokret nešto tako obično i tako tajanstveno u isto vrijeme.
Kineziologija, / anatomija pokreta/ dio znanosti o pokretu, sve svrsishodnije objašnjava ljudski pokret. Pokret je osnova kineziterapije, posebnog dijela fizioterapije, terapije pokretom. Anatomija pokreta, iz koje proizlazi kineziterapija, danas je dio znanosti o sportu. Kineziologa zanima sposobnost tijela da se kontrolirano kreće.
Mene je kao kineziterapeuta, osim kineziologije, počela zanimati i kinetologija (znanost o umijeću pokreta) koja tumači pokret kao izraz i uzrok čovjekova psihofizičkog razvoja. Ona upoređuje svrhovitost pokreta s njegovim umjećem i stavlja ga u estetički kontekst. Metodama kinetologije se, uz ostalo, objašnjava i razvoj obrednih plesova primitivnih naroda, pa su njezine metode pronašle svoju primjenu i u kulturološkoj antropologiji objašnjavajući nastajanje i razvoj plesa i baleta u kojem se pokretom umjetnički izražava duševno stanje likova, koje utjelovljuju plesači.
Potaknuta mišlju, da je u svakome od nas skriven plesač, počela sam se, pri proučavanju svakodnevnog pokreta (ustajanje, sjedanje, hod, kućni poslovi, higijena tijela) uz kineziološke služiti i kinetološkim metodama raščlanjivanja pokreta, te metodama raščlambe sklada pokreta i njime oblikovanog prostora. Zanimalo me je čovjekovo svjesno sudjelovanje u procesu nastajanja pokreta i njegove pojavnosti u evoluciji primata.
Zbog toga u poglavljima "Naš utjelovljeni um" i "Samopoimanje" objašnjavam odnos između unutarnje motivacije i njezinog vidljivog izraza u obliku pokreta ili držanja tijela, a u poglavlju "Pledoaje emocionalnom umu" upućujem na povezivanje razumskog i emocionalnog u nama, jer njime nastaje "osjećanje osjećaja", koje jedino mi, o sebi samima, možemo uočiti i spoznati.
Tijelo, mozak i duševno u čovjeku djeluju umreženo i čine cjelinu koja je nešto više od sume njezinih djelova . To" više" je samoorganizirajući, samoupravljajući dinamički sustav za pokretanje. Kako su prostor i vrijeme važni čimbenici dinamičkog sustava, pokušat ću ih objasniti kao funkcije, a ne kao apsolutne fizikalne veličine, čime ulazimo u područje moderne fizike, čijim zakonima objašnjavamo procese svjesnog spoznavanja tijela i njegovih pokreta.
Nakon uvoda dolazi poglavlje o hermeneutici koja bi vas trebala pokrenuti na samostalno razmišljanje o pokretu. Iza nje slijedi poglavlje " Izlog snova" u kojem pokušavam osmisliti važnan, često nespoznat, prostor našeg postojanja, koju nazivam vječno trojstvo svakodnevice. Poglavljem "Mudrost pokreta" potičem čitaoca da traži u svom misaonom svijetu početke pokreta, a u njegovom nastajanju one skrivene mogućnosti koje, u svakodnevnom životu, ne koristi svjesno.
Kada kažem da tijelo svakoga od nas misli, pamti i posjeduje svoju priču, mislim na spoznavanje osjećaja kojim ćete ostvariti dinamičku ravnotežu svojih unutarnjih stanja. Ona uvjetuje i dinamiku vaših svakodnevnih pokreta. Priča tijela je puna iskustava i u njima isprepletenih osjećaja, priča koja pokretom postaje i ostaje njegovo sjećanje. Shvatimo li to tijelo postaje most između prošlosti i svijeta u kojem živimo, te most ka našem utjelovljenom umu i budućnosti koju on sanja. O tome pišem u poglavlju "Svijest o tijelu".
Tjelesne strukture se međusobno razumijevaju jezikom osjećaja, onim često neizgovorenim i neopisivim, ali svjesno spoznatim stanjima naše duše.
Osnovno pitanje koje sam si postavila, nastojeći otkriti u sebi puteve svjesne spoznaje i razumjeti jezik osjećaja je bilo:
Šta je svjetlosna energija moje svjesne samospoznaje? Odgovor bi bio misao, ali on za sobom povlači i druga pitanja.
Što mi omogućava da ujutro kada se probudim, znam tko sam? Misli li mozak tijelo ili tijelo misli mozak? Kada i kako svijest o meni samoj, ta čudesna energija mog postojanja, uđe u mene? Odgovori na ta pitanja su opisni i još uvijek obavijeni tajnom početka nastajanja univerzuma.
Tek kada sam postala svjesna mogućnosti koje mi mozak svojom nezamislivo velikom djelotvornošću nudi počela sam iskorištavati i usmjeravati njegove mogućnosti. Poglavlja "Mozak i njegov utjelovljeni um", "Revolucija u glavi" i "Slobodna volja" su naputci kako dalje putovati tijelom i tražiti ono još neotkriveno.
Promatrajući suvremenog čovjeka u svakodnevnom životu spoznala sam da bi on trebao naučiti sanjati svoje postojanje u ovome nemilosrdnom svijetu, trebao se naučiti smijati, osjetiti svoje tijelo u ekstazi emocija koje bi onda pretvarao u misaono blago svojih osjećaja. O tome pišem u poglavlju "Disanje."
Poglavljem "Zlatni rez" objašnjavam kako se može osjetiti i usmjeriti životna energija, ta čudesna spiralna dinamika koja nas povezuje sa univerzumom.
Ovom knjigom vam pokušavam poručiti da je "Svatko kovač svoje sreće", da je matematička elegancija zlatnog reza u svakome od nas, da je naš utjelovljeni um jedinstven u univerzumu, da je raj naša kinesfera koju nosimo uvijek sa sobom, da je to aura koja nas brani, da jedino iz sebe samoga, možemo spoznati svoju životnu energiju, oblikovati je u kinetičku i pretvarati u snagu koja traje i postaje, istovremeno, beskonačnost, trenutak i vječnost .
Za nas je svijet pojava i stvari u isto vrijeme svijet riječi iz kojih nastaju naše misli o stvarima i pojavama. Pomoću riječi se orijentiramo u svome misaonom svijetu i njima se najlakše sporazumijevamo. Pretvarajući svoja iskustva u pojmove i značenja mi stvaramo svoje metafore, vlastiti jezik simbola kojim se onda služimo. Metafora, upotrebom, postaje znakom kojim se nastavljamo sporazumjevati.
Poglavljem "Misaone slike i umjeće svakodnevnog pokreta", pokušavam čitatelja uvesti u svijet ideja, tvornicu snova, čudesni svijet maštarija i objasniti mu da su one proizvod njegove dobro usmjerene životne energije.
Ova je knjiga napisana za sve vas koji ste bili na terapiji ili brojnim tečajevima koji se na tržištu "zdravlja" svakodnevno nude, koji ste naučili pojedine vježbe, a u svakodnevici zaboravljate rabiti već naučeno. Želim vam otvoriti vrata ka spoznaji onih mogućnosti koje uvjetuju daljnje preobražavanje mozga, želim vam reći da mozak nije oponašatelj nego stvaralac, da mozak ne oponaša nego proizvodi uvijek novo vrijeme, trenutak u kojem vašim pokretom trajete. Misao je stoga najznačajnija i najučinkovitija stvaralačka mogućnost svakoga od nas. Misao, materijalizirani osjećaj, svjesno doživljena emocija, misao koja me prisiljava da nastavim misliti. Misao kojom stvaram neverbalni jezik kojim dokučujem samu sebe i tijelo kojim živim me navodi na pisanje o misaonim slikama pokreta. No moja je misao spoznatljiva samo u mojem vlastitom tijelu. Vaša u vašem.
Neke procese vezane za ostvarenje umijeća pokreta nije moguće jednostavno objasniti. Zato ova knjiga nije priručnik iz kojeg ćete savjete moći naučiti napamet. Ona vas poziva da samostalno razmišljate, sami razumjevate i sami sebi objašnjavate umijeće pokreta.
Stvorite sami svoje misaone slike i osobni emocionalni jezik. Ubrzo ćete se zahvaliti na tuđim idejama, jer ćete misliti svoje osobne.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Uvod" str. 17.
http://velika-gala-predstava.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen