Ljubav je energija koja samu sebe stvara, iz same sebe izvire i uvijek se vraća u samu sebe, ljubav je kao Ouroboros, ona tajnovita zmija koja sama sebi grize rep, ljubav je simbol, znak vječno vrtečeg nebeskog vretena, simbol održavajuće nikada ne nestajuće energije. Ljubav se širi prema "tamo", a to "tamo" u isto vrijeme potvrđuje i postojanje "ovdje" iz kojeg ljubav izvire. Trenutak isinske spoznaje tog čudesnog osjećaja u kojem postajemo sami Ouroboros u svjetlosnoj dimenziji prostor-vremena. Razdaljina između "ovdje" i "tamo" je ljubav drhtava, lepršava, ljubav u trenutku spoznaje, u alkemijskom treptaju oka, u ljubavi. Ljubav izvire i uvijek se vraća "ovdje" u univerzum uma i mi ju vidimo kao Ouroborosa jer svaki treptaj te energije polazi uvijek iz našeg "ovdje" i vraća mu se, da bi opet iz njega krenuo na svoje kružno putovanje našim malim svemirom i dotaknuo svaku točkicu cijeloga svijeta koji se zrcali u kapljicama tog čudesnog nektara koji kaplje sa našeg unutarnjeg neba. U univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama naziremo njen kružni tijek kao mliječnu stazu koju za sobom ostavljaju zvjezde, poeziju srca, to čudesno iskrenje našeg sretnog postojanja u trenutku ljubavi.
Malo djetinjstva koje se psuje,
previše prezira u svakoj riječi,
na dnu srca nekoliko zaborava:
kad li to bješe kraj svijeta?
Planeta oko vrata
bolesno sunce pred vratima,
stara pjesma koja šuti,
bol koja smatra sebe blagom.
Sve stvari veoma zadovoljne
i više od jednog bića,
skoro sretnog.
Alain Bosquet
Netko je pokucao na prozor. Zaustavih dah, osluhnuh. Tišina i ništa više, tišina u meni i oko mene. Jeli to opet velika sumnja? Sklopih oči, osluškujem tišinu. Kucanje mi para uši, a pred prozorom stoji Život, život tako jednostavan i lijep da mu se ne usudim približiti. To je bilo u vremenu koje nazivam vremenom poezije i oluje ruža, u vremenu kada sam vjerovala da je život iza mene zatvorio krug i pustio me da lutam noćima bez snova. Počela sam pisati pjesmice u koje sam uplitala svu tugu svog tada mladoga srca. Lutala sam zaobilaznim putevima, zaustavljala se na platformama tramvaja gdje vjetar mrsi kosu i donosi miris šljunka, a pored mene niču bulevari i metroi u kojima nema vremena za čežnju. Osluškujem violine na mjesečini dok oko mene tutnji život i blješte neoni. Rekli su mi da slaviš Bacchusa kada je vrijeme za snove, rekli su da dočekuješ zoru u parkovima ili pod mostovima. Uronih u sjećanja, i potražih te u uspomenama. Blijeda slika zadrhti tugom. Klošari su skrivali lica i pružali ruke. Osjetih miris istrošene ljubavi i dotaknuh jedne usnule oči. Gorčina je prelazila u bol. Sretoh tvoj pogled bez osmjeha a suze su mirisale na vino. U tvojim rukama neka nepoznata kosa. Osjetih hladnoću na dlanovima i prazninu iza mene. Rekli su mi da slaviš Bacchusa kada je vrijeme za snove, da brišeš tragove dosadašnjih istina. i ja te potražih u snovima. Na stolu leže krhotine kaleža iz kojeg smo ispijali ljubav i ruke iz nedovršenog zagrljaja s dlanovima još punim nedavnih dodira. Vani se netko smije grohotno i zlobno. Željena tišina puca, razbija toplinu, mrvi vjerovanja i ja zaustavih snove da ne pukne i zadnja čaša vjerovanja. Tada netko pokuca na okno srca. Otvorih oči. Život tako jednostavan i lijep, svjetlosni zagrljaj neba, Ouroboros pokrenu skoro zaustavljeni vrtlog preslice sudbine, prošlost nestade u svilenkastim nitima vremena, u treptaju oka zaiskri zvjezdani prah, o pogledu boje sna zatrepriše kapljice sreće i pjenušava radost zatvori oko mene krug ljubavi.
"Odkuda dolazi ljepota" zbirka pjesmica Dijana Starčević, Zagreb, 1987.
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen