"Dragi gospodine, onaj koga vi nazivate Jehova, u stvarnosti je neobrazovan demiurg imenom Jaldaboath"
"Ako je tako, dragi moj gospodine, onda sam ja spreman vjerovati u njega. On je neobrazovan i ograničen, pa mi prema tome njegovo postojanje neće činiti poteškoće. Kako je on?" citat iz teksta nobelovca Anatole France, Revolti anđela. Tom kultnom knjigom je nobelovac želio dokazati kako je ponekada dobro da se zapitamo što si to moćnici zamišljaju u svojim glavama. Metaforom "pobunjeni Anđeli" autor nam je približio vrtlog prvog svjetskog rata. Želio je na simboličan način prikazati da je svaki čovjek Anđeo, da se u svakoj duši krije anđeoska snaga, a da samo u nekima prevlada sotonski poriv koji u njemu rađa pohlepu i želju za vlasti. Sa neobrazovanim čovjekom je lako manipulirati, neobrazovanog čovjeka je lako uvjeriti i povesti u ubilački rat, odvesti ga u pustinju osjećaja, omamiti ga strahovima od osvete neba, uvjeriti ga da pravi Anđeli žive u dalekim eonima i da se samo s vremena na vrijeme spuštaju na zemlju, a da odbjegli Anđeli vjekuju u paklu.
Kako se osjeća neobrazovana duša u vrtlogu današnjeg vremena? Kako se osjeća duša koja još uvijek nija osjetila da se Raj, Čistilište i Pakao kriju u nama samima, u svjetlosnoj dimenziji našeg istinskog postojanja? Izgubljena u pustinji svojih neosjaćaja ona ponekad laže sebi i drugima prosipajući svoje neznanje satkano u stih. Pokušavam, slijedeći misli drevnog nobelovca, sama osjetiti svoje neznanje i misaono otvoriti porte vremena. Shvatih da je teško čovjeku koji živi u trodimenzionalnom svijetu svoje neobrazovane duše ispričati priču koja se događa u četverodimenzionalnoj stvarnosti svjetlosnih prabića. Da, jako je teško čovjeku koji neosjeća svjetlosni zagrljaj svevremena u sebi objasniti što je šaputava svjetlost. Kako mu objasniti da mu tu svijetlost ne dariva neko zamišljeno biće, da to nije Anđeoska družina koju on smiješta u bespuće, beskrajnost bezvremenost univerzuma? Kako mu objasniti da je Jaldaboath tek zločestoća nekih duša, kako mu šapnuti svjetlosnom muzikom svevremena da on krivo razumije kozmologiju ljudske svijesti kada vjeruje da je pali Anđeo zavladao materijom i protjerao mudrost sa ovoga svijeta? Kako tom čovjeku reči da je mudrost skrivena u vječnom svijetlu našeg malog univerzuma, da je mudrost progovorila prve riječi i tako spašavajući život u bezveremenu Božjeg sna šapnula ime jalda boath, djete dođi ovamo. Kako mu objasniti da to dijete, Bog, Anđeo bdije u svakom čovjeku. Čovječe odrasti do djeteta da bi mogao osjećati vječnu vrtnju nebeskog vretena, da bi uistinu mogao čuti šaputavu svjetlost u univerzumu tvoga uma, čovječe odrasti do djeteta da bi mogao prestati optuživati, osuđivati, djeliti packe, presuđivati.
Fenomenologija sna je izrasla iz učenja o duši materije, o onom drevnom alkemijskom treptaju oka kada je šaputava svijetlost ušla u tkivo univerzuma. Slijedeći svoje drevne snove i djela novorođenih sanjara ja, čitajući poetične tekstove sadašnjih sanjara znanosti, prodirem u osobna iskustva o dimenzijama ljudske svijesti, zaustavljam se na obroncima svijesnog i podsvijesnog postojanja, dotićem ono još nespoznato i otvaram univerzumu uma beskrajnu perspektivu u kojoj stvarnost dobiva, iz dana u dan, nove nijanse boja i suptilnije tonove svjetlosne muzike. Sanjam život pun ljubavnog žara i skrivam se od kradljivaca snova u hramu vječne ljubavi. Na oknima moje duše bdije Anđeo čuvar i brani me od strahova, od neosjećajnosti i neznanja.
Na oltaru hrama svjetli vječna svjetlost i šapuće mi da je krilatih bogova i demona bilo oduvijek. Susrećemo ih u Egipatskim, Babilonskim, Grčkim i Rimskim legendama. U drevnom Egiptu je Bog branio kozmos od kaosa, ostavio nam u nalijeđe smaragdnu knjigu istinskog postojanja, a taj motiv se javljanjem arhanđela Mihaela ponovo pojavio u ljudskoj svijesti. Nike, grčka boginja pobjede,Viktorija rimska boginja pobjede je često slikane uz moćnike tih drevnih vremena. Kao vjesnici pobjede su Anđeli u kršćanstvu slikani pored Stvoritelja, Isusa i Marije. Tko je bio Kairos, a tko Hermes, kakav je bio Merkur, tko su uistinu Anđeli, od kojeg tkiva su satkani, kojim jezikom nam oni šapuću istinu o našem porijeklu? Jesmo li mi ikada čuli Anđeoski glas ili je to tek svjetlosna muzika naše duše? Postoji li jedna jedina osoba koja je vidjela Anđela, koja je vidjela to tajnovito lepršavo biće kakvo nam već tisućljećima slikaju umjetnici umijeća slikarstva. Zašto Anđeli na svim slikama imaju krila? Jesu li Anđeli za nas nevidljive nebeske ptice? Zar mi nismo pali Anđeli, zar mi nismo u svom prabiću svjetlost iznjedrena sa izvora iz kojeg su iznjedrene i sve legende, mitovi bajke? Zar nam drevni mudraci nisu svojim djelima u naslijeđe ostavili upravo taj doživljaj istnskog osjećanja osjećaja lepršavosti svejtlosnih struna u našoj svijesti?
Anđeosko doba vjekuje u nama, sjedinjeni smo u nebesko vreteno, blještimo u zagrljaju svjetlosti, a duša naša je plodno tlo na kojem se iskri zlaćana spirala sretnih trenutaka istinskog postojanja. Anđeoske oči blješte u nama, moralni zakon srce naše grije, poštenje i čast svjetlosnih prabića se oduvijek i zauvjek u nama krije. Bez težine, bez bremena izmišljenih laži tijelo naše trepri kao nebeska lijana, hranjena vodom sa izvora snova, branjena od osjećajnih suša, nikada se pod teretom zamišljanih nepravdi ne slama. Anđeosko doba iskri ljepotom i mladošću uvijek sretnih duša, okupano radošću, izraslo iz zvjezdanoga praha, utopljeno u sjaj života, nježnošću svojom grli srca koja poput nebeskoga stada snivaju o slamici na kojoj je rođeno zlaćano tkivo vječne ljubavi. Anđeosko doba traje treptajima srca, svjetlosnim zagrljajem koji anđeosku muziku sklada, u njemu zauvijek zakon iskrenosti vlada. Sretni smo jer smo rođeni ovdje i sada, sreća nas anđeoskim sjajem zlaćanoga doba duša naših hrani, radosna kupka našeg postojanja izvire iz vrulje vjerovanja u snagu koja održava harmoniju svijeta u kojem oduvjek i zauvijek anđeosko cvijeće za nas lakoćom postojanja cvijeta. Eho anđeoskog glasa naše duše u svitanjima budi, poziva nas u zagrljaj anđeoskog doba koje se izraslo iz zlaćanog vretena anđeoskim nitima oko nas širi. Osjećamo lakoću istinskoga sjaja, u suzama neba iskre anđeoske oči, u vjetru treperi šaputanje anđeoskog glasa, na hridima pokraj oceana snova naziremo u sebi čvrstinu anđeoskog stasa, u svjetlosti vječnoj anđeoskog doba, u sjenki njenog čudesnog muka, čujemo treperavu tišinu, tajanstvenu melodiju sreće, vječnu pjesmu anđeoske duše, u nama vječno treperenje anđeoskog zvuka.
Mislim da su oni koji su nam darovali Anđele i spoznaju njihovog postajanja ostavili u naslijeđe, da osjećam, oni su uistinu u sebi osjećali šaputavu svjetlost postojanja u zagrljaju svevremena.
http://fenomenologija-sna.blogspot.com/2007/12/fenomenologija-sna.html
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2008/02/uvod-u-moj-san.html
2 Kommentare:
da, fkt, kako objasniti? kako, kad ne želi razumjeti, ne želi ni čuti, a kud još i razumjeti? pa to je teška zadaća - razumjeti nešto...
umijeće razumjevanja izrasta iz postavljanja pitanja samome sebi i traženju odgova u samome sebi.....a odgovor opet ovisi o razini obrazovanja.......umijeće razumjevanja je put ka cilju..a ne cilj.....umijeće razumjevanja je ne nudi govorve definicije nego nas poziva na obrazovanje.sveki trenutak.....čisti proces.svjetlosna energija.......šaputava svjetlost u nama samima.......:-)))
Kommentar veröffentlichen