varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u šutnji boje meda.

Svjetlosna muzika ovog trenutka najavljuje kraj dugo slušanih opijela i zlaćanim tonovima obznanjuje neke nove poruke, odkriva melodiju buđenja u ovom zagrljaju sreće. Šutnjom boje meda dodirujem ovo čarobno sada i opraštam se od plavićasto ledene prošlosti, zaboravljam muku raspinjanja na križ, zaboravljam stigme kojima su nas žigosali dok si ti tijelom umirao, a dušom izrastao iznad ledenog zagrljaja smrti. Oni su ostali u zagrljaju plave kraljice i žive svoje grijehe nespoznavajući ih. Njima dragi moj pjesniče treba oprostiti jer oni još uvijek neznaju što čine. Osjećam da smo živjeli bez grijeha jer sve što smo činili je bila tek želja za otkinućem od korijenja kojima smo bili vezani za nepostojanje u sebi, za pripadanje nečemu što smo osjećali kao obavezu. Ugasnuli osmjeh djeteta u meni je bio pepeo na kojem se gasila i zadnja iskra veselja, a šamani vremena su bubnjevima najavljivali odlazak stazama svemira, nepoznatim drumovima ka nepoznatim daljinama. Bili smo skitnice nekom nepoznatom plavom galaksijom, svijetom u kojem nije bilo svitanja ni sutona, samo prašina u učmalom plavetnilu nekog, nama tuđeg vremena, vremena punog teškog, od straha i tuge satkanog, bremena. To je bilo nepostojanje u trenutku, životarenje bez žudnje i nemira, trajanje u samo jednoj jedinoj želji. Željeli smo oglušiti i oslijepiti za sve poticaje unutarnjeg svijeta, željeli smo ugušiti bubnjeve kojima su već odlutale duše slavile tvoj dolazak, željeli smo se probuditi na pješčanom žalu naših naglih ljeta i gledati kako se rađaju biseri. Da dragi moj pjesniče bili smo putnici bez prostora i vremena, dva zrnca zvjezdanoga praha koja su omeđila beskraj u kojem smo tražili spasenje, mir u iskustvima pradavnih ljubičastih svitanja, sreću u sjećanjima prošlih sutona. Iz tkiva drevnih postojanja smo tkali priču sa sretnim završetkom da bi njome pronašli izvor svijetlosti koje smo se odrekli jer smo u nju, u onom sudbonosnom trentku izgovorene istine, prestali vjerovati. Od koraka bez tragova u mraku smo pravili putokaze ka ničemu, a onda iznenada ugledasmo tračak nade, prognanu svjetlost koja se ranjena, ali naša, vraćala na pepeo da potpali zapretenu vatru vjerovanja vraćajući nam, na mjesecima tužna lica, djetinje osmijehe.

http://dinaja.blog.hr/