Varijacije na temu, agonije i ekstaze zvjezdane ptice.

Bilo je to u vremenu oluje ruža, bio je to trenutak buđenja na obroncima tuge i oslobađanja od nečega čemu u onom vremenu nisam znala ime. Mislila sam da je ljubav, a danas znam da je bila tek zabluda trepravog srca koje još nije naučilo disati. Postojala sam, a nisam bila svjesna trenutka koji mi je darivao zagrljaj svevremena. Neki upalni proces se rasplamsavao u duši, a ja nisam osjećala uzrok, čutila sam samo posljedice koje su zamagljivale horizont i ubijale trenutak spoznaje. Naslućivala sam da mi nešto ždere energiju, a nisam osjećala izvor  iz kojeg se širio otrov. Tražila sam u knjigama dijagnozu za to neobjašnjivo stanje duše, dijagnozu kojom bih si objasnila odumiranje tkiva koje sam tvrdoglavo nazivala ljubav. U jednom praskozorju, magličastoj svjetlosti svitanja začuh graktanje vještičje ptice u krošnji tek procvjetale trešnje u perivoju snova. Zaustavih dah da ne udahnem miris paljevine. Osluhnuh titraje svjetlosne muzike na horizontu trenutka. S neba je kapala kristalno jasna istina, saf, saf, saf, je šaptala svjetlost buđenja. Da, to je bilo u vremenu oluje ruća kada sam učila slušati simfoniju univerzuma, saf, saf, saf je šaputalo nebo i vještičja ptica je graktanjem odgovarala safkocid, safkocid, safkocid. Iznenada vidjeh spodobu u crnoj odori kako nestaje u sivilu tog jutrenja. U tom trenutku buđenja pronađoh dijagnozu iz koje spoznah što mi ždere tkivo koje nazivah ljubav. SAFKOCID, otrov iznjedren iz vještićjeg gnjezda neznanja je nagrizao kristalnu kuglu sretnog trenutka postojanja. Danas znam da sam bolovala od izlječive bolesti jer u tom trenu vidjeh zvjezdanu pticu kako se uzdiže iz pepela nepostojanja. Tada napisah ovu pjesmicu.

 "Misli su moje danas preglasne za tišinu koju želim, slavim slobodu, a nazdravljam sa tugom. Pored mirisa vina na usnama osjećam gorčinu oproštaja, na ognjštu uspomena izgara zadnji panj. Toplina miluje želje, a tvoja slika nestaje u dimu dogorjelog sna. Noćas je vjetar odsvirao requiem, ugasio zadnji lumin na oltaru želja, i prosuo pepeo nedosanjanih snova. Noćas sahranih vjernost u vrtu tek naslućenog cvijeća, a na horizontu vrisnu zora slaveći Feniksov let. Ti, to su bili snovi i vjetar na zvjezdanoj stazi, ruka na ramenu u kinu. Ti, to je bila sreća i suze pri oproštaju, traženje blizine, telefonski razgovori i pisma. Ti, to je bila ljubav koja nije postala život. U igri s ljubavi uložili smo mnogo, izgubili sve, a pronašli život."

Zbirka pjesama "Odkuda dolazi ljepota" Zagreb 1987. Dijana Starčević