Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše i arhipelag Gulag.

Promatram svijet očima djeteta koje je odraslo u naručju majke, očima djeteta koje je branjemo majčinom ljubavi krenulo zvjezdanim stazama svoga malog univerzma, očima djeteta koje u meni još uvijek živi. Zaustavljam se na platformama tramvaja koje drevni pjesnik naziva čežnjom, žudnjom, ljepotom, lakoćom postojanja. Prisjećam se vremena poezije ruža i oluje srca, volim to ludo vrijeme istinskog postojanja u tugama koje nisu bile tuge, u zagrljaju ljubičaste  svjetlosti snova koja je najavljivala mladost punu ružinih mirisa i zrelost punu lakoće postojanja u snu koji još uvijek živim. Nekada sam voljela plavu boju jer me je podsjećala na tepih nezaboravka kojim sam koračala postajući vjerna sebi i svojim osjećajima. Pisala sam pjesmice i u njima tkala osjećanje osjećaja. Bila sam mjesečeva ljubavnica osjećajući u sebi snagu boginje koja mi je darovala ime. Jezdila sam bespućem snova na nebeskom vrancu i drugovala sa zvijezdama. Uranjala sam u grad sanjajućih knjiga i čitala zvjezdanim slovima ispisanu poeziju duše. Godine su prolazile, sazrijevala sam u svom ljubičastom snu i njegovala pupljke nezaboravka u srcu. Počela sam pisati drugačije tekstove, osjećaje sam pretvarala u zrelije misli i počela živjeti umijeće vremena. Internet je svijet u kojem otvorena srca stavljamo svoju dušu na dlan vremena i izmijenjujemo misli, sudjelujemo u tugama, veselimo se sreći virtualnih duša koje srećemo na virtualnom nebu među idejama koje kao zvijezdice pišu naše istine.

Iznenađena, pomalo počašćena, čak sretna naiđoh na moje davne osjećaje, moje snove, moje misaone slike, moje metafore utkane u stih na jednom virtualnom otoku. Čuđenje je snaga duše, čuđenje je snaga uma, čuđenje je dimenzija koja nas poziva na izrastanje iz u više dimenzije svijesti. Još uvijek se čudim i još uvijek sam znatiželjna. Znatiželjna krenuh stazama ka otoku na kojem začuh svjetlosnu muziku mojih drevnih snova. Zaustavih se zbog disonance melodija koje sam skladala vjerujući u ljubav. Disonance su samo jako razmaknute consonance, sjetih se izjave slavnoga Schoenberga. Ali u disonancama se osjeća ljepota i lakoća izvora, pomislih osluškujući u osjećajnom umu njegovu muziku. Na otoku koji me je pozivao mojim drevnim osjećajima začuđena vidjeh da su moji osjećaji  iz pjesmica "Odakle dolazi ljepota" pretvoreni u partiju šaha u kojoj je čovjek tek pijun kojim se manipulira, da je moj tajni ljubavnik skitnica mjesec pretvoren u demona koji omamljuje ženske duše, da su moji osjećaji iz teksta "Umijeće vremena" pretvoreni u pjesmu čovjeku siromahu, da je Danteov orao pretvoren u neman koja prijeti, da je ljudsko tijelo pretvoreno u prevozno sretstvo za dušu, da umijeće umijeća pretvoreno u osudu čovjeku, da je rijeka vremena pretvorena u bujicu u kojoj se čovjek utopljenik za slamku hvata jer je izgubio dušu. Pokušah uspostaviti misaoni dijalog, pokušah na ljudski način riješti to iskrenje inspiracije koja je uvijek završavala u optužbama i negiranju moje osobnosti. Svijesna da je posuđivala ideje iz vremena oluje ruža, da je lutala umijećem vremena, ta virualna duša je odabrala napad kao najbolju obranu. Napasti i pokušati ispasti žrtva je dobra metoda kada si nesiguran u onome što si napisao, rekao, izjavio. Proglasiti nekoga bolesnikom, šizofrenim neurotičarem, kradljivcem je odlična metoda kada za to imaš plodno tlo. A ona je imala plodno tlo jer su moje misli tako i tako u tom svijetu bile proglašene kao bogohuljenje filozofije koja se tim virtualnim prostorom širila. Okrivljena za nešto što nisam učinila, optužena za necivilizirano komuniciranje, žigosana jer nisam željela dokazati porijeklo grijeha, odbačena jer je virtalna porota odlučila da nisam u pravu. Presuda je glasila izgnanstvo, pristadoh na to jer je druga solucija bila da se ispričam za nešto što nisam učinila, da popijem otrov i ubijem svoju dušu. Vjerovatno je sreća da živimo u vremenu u kojem ne gore lomače, jer bih kao Giordano Bruno završila na lomači inkvizitora toga svijeta. Pristala sam kao davno Solženjicin na izgnanstvo iz države u kojoj se manipulira snagom ljudskih duša, da me ne prisile da poreknem svoje osjećaje, da nemoram kao pokorni rob plesati muzikom koju skladaju moćnici tog svijeta. 

Slika plavog anđela bez lica, anđela bez osobnosti, plavkasta slika prošlosti još uvijek malo muti kristalnu sliku života koji živim. Plava sjenka bez sjaja, sjenka nečeg neobjašnjivog se bila nadvila nad sretan trenutak postojanja. Zagrljaj demona skrivenog u plavu boju vjernosti je gušio dušu, gnječio srce, krao san. Zalutala sam u plavu maglu vječne obmane, izgubila se u magiji sotonskog osmijeha i lažne ljubavi bez pokriča. Koračala sam stazama bez putokaza, a nebo se gubilo u vatri pakla i uvlačilo me sve dublje u ralje plavoga demona. U slijepoj ulici nepostojanja svijetlo nad svijetlima, mudrost skrivena u pitanjima bez odgovora, najavi novo svitanje. Osjetih snagu unutarnjeg sunca, progledah srcem, osluhnuh dušom melodiju starih snoviđenja. Demon se boji sunčane svjetlosti i njegov čelično- plavi zagrljaj izgubi snagu, oslobodih se kandži koje su kidale veo vječnog sna. Slobodna, da slobodna, siđoh sa stupa srama na koji me je privezao demon nitima svoje zlobe i zaplivah rijekom vremena, rijekom mirisa i zvukova stvarnoga, rijekom boja satkanih iz svjetlosnog zagrljaja u kojem se krije istina o ljubavi. Napustih zauvijek svijet u kojem se slavi snaga plavoga demona i njegov nevidljiv, ali snažan, opasno snažan čelično- plavi zagrljaj. Vratih se u život obasjan plavićastom svjetlosti djetinjeg vjerovanja, povjerenja i vjernosti vječnoj ljubavi i čovjeku u čovjeku. Tu i tamo pronalazim svoje osjećaje utkane u njen stih, prepoznam zrcaljenje moje misaone slike u rimi, vidim moju metaforu o ljepoti ljudske duše pretvorenu u osudu čovjeku koji se izgubio u materijalnom svijetu. Siješim se, uživam u tome, drago mi je jer što si netko tko piše poželjeti više od zrcaljenja svojih osjećaja u izričaju drugigih. To je dar i ja sam zahvalna Moirama koje su mi nad koljevkom utkale snagu kojom mogu opraštati, snagu kojom mogu koračati zvjezdanim stazama mog unutarnjeg svemira i među zvjzdanim slovima duše pronalaziti uvijek novi san, snagu kojom sam izdržala medijski linč i ostala vjerna izvoru sa kojeg još uvijek ispijam znanje. Da sam onda pristala da se ispričam izgubila bih samu sebe, a to je najtužnije što se nekome može dogoditi. Kada se ptici podrežu krila ona više nikada nemože poletjeti bezvremenom i beskrajem svoga univerzuma, ona prestaje biti suvremenikom svog svevremena. Pristadoh na izgnanstvo da u beskraju i bezvremenu duše, u njenim agonijama i ekstazama mogu živjeti svevremenost svjetlosne dimenzije istinskog postojanja.

http://umijece-vremena.blogspot.com/