Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše na oltaru sna.

"Šta je drugo naša nesanica do bespomoćna upornost inteligencije u pravljenju misli, niza sudova, silogizma i definicija samo njoj svojstvenih, njeno odbijanje da se povuče božanskom glupošću sklopljenih očiju ili mudrom ludošću snova. Čovjek koji ne spava, odbija manje više svjesno da ukaže povjerenje bujici stvari." (Hadrijanovi memoari)

Moja velika učiteljica, Marguerite Yourcenar, je pisala poeziju u prozi i ostavila neizbrisiv trag u svjetskoj književnosti. Njeno štivo je inteligentno i čudesno jednostavno, jako dobro i beskrajno pravedno. Čitajući njene knjige mi usput i učimo poniznost pravoga pisca, poniznost poete koji je također i sjajan tumač i komentator svojih tekstova. U svakoj njenoj knjizi pronalazimo i vlastite bilješke, predgovore i pogovore, i uvijek su poseban čitateljski užitak bilo da su dodatak pročitanom djelu ili općeniti esejistički zapis. Veliko književno djelo Marguerite Yourcenar jest riznica u kojoj se uvijek može naći nešto novo. Njezine se knjige, kao po pravilu, čitaju više puta.


Prisjećam se vremena kada sam gutala njenu poeziju u prozi i tražila svoj izričaj, tražila riječi kojima bih obojala ono što sam osjećala, riječi kojima bih ozvučila onu čudesnu melodiju koju sam u sebi osluškivala. Odrastanjem sam čitala i poetične tekstove novoizrastajuće znanosti i počela razumjevati snagu pjesnikinog izričaja, počela osjećati njene tekstove, poetične tekstove Marcela Prousta, teško razumljive romane i pripovjetke Franza Kafke i Camusovu filozofiju. Postalo mi je jasno da su svi ti velikani svijetske literature bili uz svoj talent pisanja i jako, jako obrazovani, da su shvatili da je literatura živo biće, da raste, da prati poetiku znanosti i da izrasta u sve ljepši kristalni zamak sretnog trenutka u kojem ih čitamo. Danas mislim da mi se vratit u mirne vale djetinjstva mog, na oltar snova i obogaćena znanjem i naslijeđem velikih umova, opet bezbrižno snivat san o ljepoti postojanja. Na valovima davnih snova, iz pjene ljubičastog beskraja, izranja srebrna kočija koju, dodirnuti ljepotom svitanja, vilinski konjići odnose ka vratima vremena. Villinski konjići, morski konjići, tako su danas poetično nazvane superstrune koje svojim titrajima skladaju za nas još uvijek nečujnu simfoniju univerzuma. Osluškujem tišinu i čujem zvuk morskih orgulja i osjećam božansku matematiku, zaustavljam nebesku zapregu i pričinja mi se da se nalazim na granici sna i jave i zlatnim rezom do zadnje točke zlaćane spirale smanjena budim se u božjem oku ljepotom rođenja okrunjena. Nošena vjerovanjem u ljepotu istinskog postojanja, stojim na vratima vremena, na oltaru života i pozdravljam izlazak sunca. Naša plava ljepotica korača tepihom svitanja i traži nestalo sunce na svojoj putanji do vječnosti. Noć i dan sjedinjeni buđenjem, a ona kao zalutala lastavica savi gnijezdo u beskraju i sakri se u njedra svemira. Izrasla iz ljubavi univerzuma, postade zipka čovjeku i dodirnu strune nebeske harfe i one zatitraše simfonijom mog, tvog, našeg vremena.

Koračam tišinom nebeske rijeke, uzdižem se Jakovljevim ljestvama i tražim vrelo tvog vječnog snivanja i budim usnulo sunce da odvojim dan i noć, da bude svitanje, da ljubičasti san potraje, da ljubavni zagrljaj ne prestane. Ti si tu i kada te nema, čujem te vjetrom u strunama nebeske harfe, vidim te u plesu sa oblakom, prepoznajem te u tajni sljedećeg trenutka, u treptaju božjeg oka.Ti si tu i kada te nema, tu u plavićastom snu, u ljubičastom svitanju, na dlanu vremena s kojeg se uzdignuh na ovu putanju ka vječnosti i vječnom sjedinjenju svitanja i sunoćavanja, u ljubavi cvijetova i pčela, vjetra i peluda, lepršanja leptira i treperenju ružinih latica, granama breza i suzama neba, u vječnom nastajanju ljepote, u neuništivoj snazi koja se rađa proljećem, živi ljetom i vjetrovima uspavana nestaje u jesenjim maglama, da zimom dotaknuta prespava umiranje i ponovo svane proljećem uvijek lijepa, majka ljubavi, energija buđenja i snivanja, rađanja i umiranja, tvojim svijetlom obasjana, tvojom toplinom ogrijana, moja predivna odora, ta čudesna, ponekad svojeglava, ali uvijek budna čuvarica ljepote postojanja. Ti si tu i kada te nema, tajno vremena i snago trajanja, ti nevidljiva energijo, izvoru sjaja i blještavila ovog beskrajnog oceana po kojem sretna jedrim i sreću sa sretnicima djelim na oltaru života.


http://dinaja.blog.hr/2009/05/index.html

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=27289