Contaria sunt complementa, zagrljaj suprotnosti, vječna istina koju još uvijek ne spoznajemo svjesno. Nama još uvijek nedostaje spoznaja neizostavne povezanosti našega uma i tijela, svjesna spoznaja našeg malog svemira, osjećanje osjećaja zagrljaja duše i materije. Tu smo, mislimo da smo tu, vjerujemo da smo tu, ali jesmo li uistinu tu u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama.
Mak Dizdar poezijom svoje duše piše odu čovjeku i poziva nas upravo na spoznaju te drevne istine.
Satvoren (stvoren) u tijelu, zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce
Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba
Kako da se premosti?
Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si visokan bjelji ni od srebra
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi
Otrgnut od neba žudiš hljeba vina
Al u domu tvome
Al u domu tvome
Kad će domovina?
Zatvoren u meso zarobljen u kosti
Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti
Otrgnut od neba želiš hljeba vina
Kamena i dima samo ima svima
Od te ruke dvije tvoja jedna nije
Jedna drugu ko da
Hoće da pobije?
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce
Sanjaš da se nebo približi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati
U žilište slišćen zatvoren u krvi
U tom kolu bola
Potonji il’ Prvi?
U tom kolu bola ni potonj ni prvi
Igrište si strvi i ročište crvi
Zaplijenjen od tijela greb (grob) za sebe djela
Kad će tijelo samo da
Postane djelo?
Ovo dramatično “Slovo o čovjeku”, kako Dizdar naziva svoju odu čovjeku, je jedan uvjerljivi iskaz o čovjekovoj bespomoćnosti da otkrije samoga sebe i postane cjelina, sklad uma, tijela i pokreta u univerzumu svoga uma i u kozmosu. Premda ima samo dvije ruke, jedna na drugu se diže, kosti bodu meso, i u tom općem poremećaju harmonije, u zatvorenosti u kožu, zarobljenosti u mesu, čovjek postaje jedino nada strvinarima i crvima. Hoće li uistinu tek Kameni spavač pričati istinu o onome što je uistinu čovjek?
Kad će tijelo postati djelo, kada će čovjek spoznati i uistinu osjetiti dubinu, širinu i visinu svoga univerzuma, kada će zaista osjetiti da je on Kohinor svemira, najblještaviji kozmički cvijet izrastao iz zagrljaja duše i materije?
Sjenka duše, sjenka koja izrasta iz sjedinjenja svjetlosti i tmine, sjenka koja zrcali postojanje svjetlosnog bića u nama samima, sjenka bića koje nas neprimjetno vodi zvjezdanim putevima uma, bića koje nas ostvaruje u vječnoj igri svjetlosti i sjene našeg unutarnjeg svemira. Nitko, do nas samih, ne može ubiti svjetlost, jer tmina svojim postojanjem dokazuje postojanje vječnog plesa dana i noći našeg postojanja, osvjetljava puteve koji kao pušćana cijev uranjaju u tminu našega neznanja. Nepotrebno je boriti se sa sjenkom jer ona uvijek dokazuje postojanje tmine u zrcalima naše svijesti. Ne, ona nije vrlo moćna, ona je uvijek prisutna, ona uvijek postoji pa iako nekada poželimo da ona ne postoji, ona je uvijek i zauvijek prisutna u trenutku osjećanja osjećaja vječne svjetlosti uma, svjetlosnog puta ka konačnoj spoznaji postojanja u svjetlosnom trenutku sreće. Borba sa sjenkama duše je rat bez pobjednika, rat u kojem spoznajemo slabost imaginarnog oružja koje smo izgradili slijedeći varljivu snagu razuma, oružja koje gubi vjerodostojnost na bojnom polju istinskog postojanja, sretnog trenutka u anđeoskom zagrljaju vječne svjetlosti. Um je svjetlost koja osvijetljava sjenke naše duše, svjetlost koja se uvlači u tajnovite strane našeg nesvjesnog postojanja, svjetlost koja nam ucrtava puteve razumjevanja u tmini šume našeg istinskog trajanja u sretnom trenutku postojanja. Oni koji pokušavaju ubiti sjenke svog istinskog postojanja, mute izvor istine u sebi, lutaju nepostojanjem imaginarne svjetlosti koja bez tmine, bez spoznaje sjenki nikada ne bi bila svjetlost, nikada ne bi dokazivala da ona u svom anđeoskom biću uvijek i zauvijek izrasta iz vječne igre svjetlosti i tmine.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
http://www.croatia.ch/kako/070117a.php
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=13382
http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/04/aneoska-sjenka-duse.html
2 Kommentare:
jednom sam napisala tekst "Uzvraćen pogled" :) to je bio 1 trenutak introspekcije u sebe, gledanjem u zrcalo, iza zrcala, gledanjem u sebe... ne znam kako se moglo shvatiti ''da ako tamu stavi pred ogledalo, ogledalo tamu i vraća''?, što je potpuno pogrešno shvaćanje i paušalno čitanje mog teksta... jer kad kažem: pogledala sam u bezdan i on je uzvratio pogled, to znači da nije bezdan tama, već je bezdan vječnost... vječnost tog trenutka kad se suočimo sami sa sobom, kad se pogledamo istinski (možemo i bez ogledala) i kad nam naš pogled uzvrati pogled... o tome sam pisala u tom tekstu, pisala sam o tim tamnim trenucima koje svaki čovjek doživljava u svom životu i iskreno sam napisala baš o jednom trenutku kad se sve u meni suočilo sa mnom :) ne znam tko je napisao tu famoznu rečenicu, ali to je dokaz paušalnog čitanja tj. čitanja nečeg sa nerazumijevanjem pročitanog :) anyway, bitno je da sam tim tekstom "Uzvraćen pogled" ja naučila nešto za sebe, a to što netko nije zbrojio 1 + 1 = 2, već je ispalo 5, to nije moj problem... interesantno je kako su ljudi površni u etiketiranju drugih :)
da, čitala sam taj tvoj predivan tekst, čitala sam tu ispovijest tvoje duše, čitala sam i osjetila srža tvojih isjećaja i onda mi se zaledila misao čitajući karakteristiku o tvom osjećanju osjećaja....da neki izvlače iz teksta ono što nije napisano i ja se pitam zašto to neki čine?...zašto ne komentiraju tekst, pjesmu, djelo nego pišu o osobnosti duše i njene sjenke, osobnosti čovjeka kojeg uopće ne poznaju....zašto je to tako?
...zašto se to stalno ponavlja u virtualnom svijetu? Pri tome sami kritičari pišu o tome kako virtuala nije praksa.......dakle komentar na tvoj tekst je bilo samo teoretsko pisanje o osobnosti, teoretsko naklapanje o čovjeku kojeg teoretičar nije upoznao....Tvoj tekst je draga sjenko remekdjelo zadate teme, "Ja u ogledalu".....:-)))
Kommentar veröffentlichen