Prestajući vjerovati u čvrstinu živuće materije ušla sam u labirint zrcala, u svijet stvarnog postojanja, u dušograd u kojem misli, osjećanja i osjećaji žive. Tada predadoh uzde, nebeskih vranaca mog unutarnjeg neba, snazi utjelovljenog uma, udomih sve želje, žudnje i težnje i sjedinjući sve oblike energije u vrtlog zlaćanog vrtena, osjetih da postojim o ovom ovdje i ovom sada i da u spiralnoj dinamici uma postajem iz trenutka u trenutak drugačija, a u srži svoje biti ostajem uvijek ista. Vrti se životno vreteno, u svom rasponu između rođenja i smrti, vječni, nezaustavljivi vrtlog između dva suprotna pola čije se energije sjedinjuju u tajnovitoj vrulji životne energije. Ulazi li duša prvim udahom u fizičko tijelo, izlazi li ona iz njega zadnjim izdahom? Zrcali li se ona u plamenu svijeće koja gori na oltaru života? Kada ljudska duša odlazi iz umirućeg tijela, napusti li ona zauvijek ovozemaljski svijet? U što se ona pretvori, ostaje li u univerzumu, ljudskom oku nevidljivi, zvjezdani prah iz kojeg je stvorena ili ona izraste u čudesan kozmički cvijet? Contraria sund complementa, tijelo i duša nisu tkivo isto, zagrljene one blješte, sjaje, one su ljudskom oku nevidljivo svjetlo uvijek kristalno čisto. Legende nam govore i o vatrenim jezicima pakla, možda iz nekog zagrljaja plamti vječna vatra rubinskoga sjaja i nikada ne razmišlja o vratima Raja. U beskraju i bezvremenu tajnovitog dizajnera vječnosti, u zagrljaju vječnog svjetla majke nad majkama, iznikli iz svemirskog dna, zagrljaji, ti čudesni krugovi se zlaćanom spiralom uzdižu vrtlogom nebeskog vretena i postaju živa bića, svjesna bića, bića nekad zamišljena, tužna, radosna, ljuta, zločesta, misaona i snovima zanesena. U krugovima, satkanim od lepršavih anđeoskih tijela, žive različiti ljudi, odigravaju se tužne, sretne, vesele sudbine. U svom svjetlosnome krugu neka duša srcem oprašta, a druga vječno sumnjičavim umom nekome sudi. Kako upoznati dušu svoju, tvoju njihovu, kako osjetiti njeno titranje, kako spoznati njeno znanje, osjetiti njeno vjerovanje? Uronimo u dubinu svijesti, u širinu malog svemira, u dubinu oceana snova, osluhnimo zov stvoritelja u svjetlosnoj simfoniji uma. Treperave strune spoznaje nas odnose u zagrljaj prabića, u tajnovitu nikada dokazanu, nikada pronađenu špilju našeg postojanja. Platon nam je ostavio u nasljeđe misaoni zamak svojih vjerovanja, njegova osjećanja nas šaputavom svjetlosti njegova uma pozivaju da mišlju palimo zvijezde na unutarnjem nebu, da uzjašemo misaone vrance, da odjezdimo u beskraj univerzuma i spoznamo stvarnost onakvu kakva jeste, da osjetimo moć ovoga ovdje i sada, da izađemo iz špilje u kojoj se krijemo i promatramo samo sjenke života, da zaronimo u dubine našeg oceana i zakoračimo u kristalni grad naših utopija. Oslobodimo dušu iz okova neznanja, dozvolimo joj da uistinu postane dio nas u dobru i zlu, da živi s nama ovozemaljsko vrijeme, da svojim titrajima proširuje svjtlosni krug postojanja, da daleki horizonti spoznaje postanu dohvatljivi i naši. Sjedinimo u sebi mudrost, znanje, vjerovanje i ljubav u svjetlosni zagrljaj sretnoga trenutka i onda više nećemo razmišljati o seobi duša, nećemo živjeti u strahu od osvete neba, od vrata pakla, od izgnanstva duše pravcem istočno od raja. Živjet ćemo u Atlantidi, na rajskim poljanama uma, u vječno sunčanom gradu sanjajućih knjiga.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Zlatni rez" str, 33.
poglavlje "Spiralna dinamika" str, 145.
Slika, Freydoom Rassouli.
http://zlatni-rez.blogspot.com/
http://utjelovljeni-um.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen