Umijeće je vrlina, umijeće je strast, umijeće je snaga sretnoga trenutka, umijeće je relativnost apsolutnog znanja, trenutak pun želja, žudnji i htijenja, tišina uzburkanog srca, tajac duše u zagrljaju svjetlosti vječne, te čudesne melodije što nježnošću svojom u žestini svijeta drobi čvrstinu kamena, u olujama blaži snagu stijena i u dubini bića postaje blaga osjećajna ponornica. Umijećem umijeća mi trajemo u nutrini, vjekujemo u toj kristalnoj vitrini, postojimo u sretnom trentku, u tom stvarnom djeliću vremena umijećem gasimo bjes i ljutnju koju neumijeće ispoljava, dozvoljavamo vulkanu da umijeće u nama kao lavu isijava. Umijeće je piti mudrost sa izvora drevnog, brati cvijeće sa grma još snenog, udisati mirise koji nas umijećem opijaju, sudjelovat u čudesnoj igri svjetlosti i sjene, plesti po tonovima svemirskih zraka koje nam samo ljepotu i lakoću postojanja darivaju. Umijeće je znati gledati, slušati, mirisati srcem, znati srcem srcu poklanjat slobodu, od srca srcem srcu biti sretno vođen, uranjati u još nepoznate duhovne dubine, osjećati, da, uistinu osjećati i voljeti svih ljudi vrline. Umijeće umijeća postojanja u trenutku je umijeće koje svatko nosi u sebi, umijećem svoje duše snene mi kreiramo život i u njemu sebe. Umijeće, stvaralaštvo, nadahnuće, inspiracija, dah virtualnog Pegaza, zagrljaj drevnih muza iz kojeg izrasta unikatno djelo, osobna kreacija na pozornici svjetskog teatra, naš unutarnji svijet, čudesan, svjetlucav, kristalno jasan, šaputav kao najljepši kozmički cvijet. Osluškujemo, gledamo, mirišemo, govorimo, uživamo u beskraju bezvremena, sanjamo vrijeme kada su Bogovi koračali planetom, kada su muze na leđima nebeskog vranca jezdile bezvremenom, kada je Erato djelila nadahnuće pisanja lirike, a kada je Talija dijelila svojim dodirima kreativnost čovjekovom umu, kada mu je darivala ulogu u velikoj gala predstavi koju nazivamo život. Divimo se glumcima na sceni i uživamo u njegovoj kreativnosti, a nismo svjesni da smo dio te ljepote iznjedrene na dlanu vremena, da smo tek kapljica velikog životnog slapa koji izvire iz kristalno jasne vode Kastalskog izvora, slijeva se obroncima naših snova i u ocean vječnosti već tisućljećima kapa. Kroz prste nam protiče zvjezdani prah, miluje naša čula, na njima ostavlja vječnosti trag, a mi ne spoznajemo da je naš ovozemaljski život tek pješćana kula koja se, pod naletima prolaznost, slično zlaćanoj prašini, nošena lahorom ljubavi vraća ka zvijezdi pod kojom smo rođeni. Zaustavimo se u sretnom treutku, spoznajmo njegovu moć, osjetimo njegovu milinu u dubini našeg svemira sakrivenu, osluhnimo šaputavom zvjezdanom svjetlosti okićenu magićnu, ljubavnu noć i sunčanom svjetlošću našu uzdrhtalu dušu nježno zagrljenu, poslušajmo naš unutarnji glas kojim kreiramo svoj govor, svoj izričaj. Kreacija satkana od misli, osjećanja, osjećaja, umijeće umijeća srcem i dušom življenog života, iskrica, djelić, djelo kreativnog univerzuma, svilenkasta nit u vrtlogu zlatnoga vretena, njegovom vrtnjom skladana simfonija, oslikana slika u nebeskoj galeriji umjetničkih djela, izgovorena ljubazna riječ, ispisana poezija, priča, bajka ili jednostavno kreacija budnog ljudskog uma.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006
poglavlje "Treba znati padati" str. 65.
Slika, Andrea Mantegna.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen