Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u plesu sa zvjezdama.

Osjetiti osjećanje osjećaja straha, usamljenosti i žrtvovanja je pokora koju je teško opisati, teško ju je pretvoriti u stih, darovati joj pjesmu, oslikati je, opjevati. Žrtvovanje je ružna riječ, tužan čin kojim su bogovi u drevnim vremenima iskazivali svoju moć. Jesu li to uistinu činili Bogovi, ili su to samo izmišljene priče čovjeka koji se iz svog neznanja bojao osvete neba? Andromeda je bila žrtvovana da spasi grad, kraljevstvo, tuđe živote. Kako li se osjećala djevojka okovana na hridi pored oceana snova? Kojim titrajima je plakalo njeno srce osluškujući šum valova i zavijanje proždrljive nemani? U tom dalekom danu sudbine je smrt visila na dlanovima neba bez zvjezdanih staza ka bezvremenu. Tiho umiranje u uraganu tamne energije bezviježđa je bila njena kob. More je ključalo bijesom, šumilo jecajima duše oceana i iznjedrilo neman. Bog vjetra darova Perzeju lahor ljubavi i spusti ga na hrid. Strah, užasan strah se osjetio u kriku žrtvovane djevojke, a onda je zavladala tišina, morske orgulje zasviraše odu ljubavi, Perzej zagrli Andromedu, Uranija, muza zvjezdane poezije posla Pegaza da ih  odnese u vječnost. Atena, boginja mudrosti im darova vatru kojom u tamnom dijelu beskraja zapališe oči neba. Taj svjetlosni zagrljaj iznjedren iz sjedinjenja mudrosti i ljubavi već tisućljećima, zalutalim noćnim putnicima, osvijetljava staze i poziva ih da nikada ne odustanu, da nikada ne prestanu vjerovati, da uvijek u tmini postoji tračak nadanja koji će ih izvesti na put spasenja.

Slika, Bruno Tomba    

http://umjece-vremena.blogspot.com/