taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 8. November 2010

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u zagrljaju nebeske ptice.






Znanstvenik Stephen Hawking je u svojoj novoj knjizi 'The Grand Design' iznio tvrdnju kako Bog nije stvorio svemir. "Zbog zakona poput gravitacije, svemir može i stvorit će se ni iz čega. Spontano stvaranje je razlog zašto ima nečega umjesto ničega " piše Hawking u knjizi. Razmišljam o pročitanom, prisjećam se tvrdnji Giordana Bruna koji je velikog Boga tražio u svakom čovjeku, naslućivao tu čudesnu iskru u univerzumu ljudskog uma. Njegova svjesna spoznaja, paganska boginja lova, čuvarica mjesečeva srebra se sjedinjuje u mojoj svijesti sa Damjanom, krotiteljicom sumnje, postaje zvjezdana ptica u kojoj se kriju sve ptice svijeta.
Pogledah u beskraj i vidjeh sve postaje božanske komedije. Sretno budna životom zaplovih, uzdahom još snenim jutru pričam noćne priče, čudne bajke u kojima se ogledaju snovi i rasplinjuju suncem koji tamu miče.
Trenutak sreće, vječni zagrljaj svjetova, pobratimstvo nasmješenih svemirovih lica, a život širi mirise ljubavnih cvjetova. U zrcaljenju nebeskoga oka osjetih oluju jednog nesretnoga srca, vidjeh sjenu jednu u sumraku rađajućeg dana, sjenku jedne ogorčene duše, kako na obali čovjekovih snova uzbuđena stoji. Ogrnuta strahom, zaleđena mržnjom, probuđena srca njenog bjesom, ona nesretna, drhtavom rukom osjećanja osjećaja siromaha, prosipa otrov i pokušava zatrovati ljepotu tek naslućenog zagrljaja svjetlosti i mraka. Treptaj uzdrhtalog zraka, valovi oceana snova, lahor sretnih duša odpuhaše njenu želju i ja vidjeh Damjanu, čuvaricu duge kako prosipa simfoniju boja nad jutrenjem ovim i umjesto mržnje i straha prosipa niti vječnog Venerinog zlata. Na tromeđi neba, zemlje i oceana snova u svitanju ovom, u duši mojoj  osjetih nježnost sjedinjenja ljubavi, znanja i vjerovanja, krenuh Damjaninim mostom i osjetih kako nas od zla i nesreća, od zavjera i kradljivaca snova oslobođa ta velika i vječno, u sudbinama sretnim krotiteljica uzavrelih emocija, smirujuća sjenka prati kroz duševne tjesnace i s bakljom vječnog svijetla u ruci ukazuje na sretne pute sa one strane duge.

Slika, Susan Seddon- Boulet

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Keine Kommentare: