Njena je satenska haljina mirisala na šampanjac i snijeg, svojim zagrljajem je darovala utočište jednoj tajni, zapalila tisuću svijeća za sreću, za ostvarenje jednog nedosanjanog sna. Hvatala je suze neba, prosula toplinu i od usnulog grada učinila hram u kojem su bogovi zanosu trebali udahnuti ljubav i slaviti sve prošle i buduće rođendane. Ali u naborima njene haljine omamljen šampanjcem i lutanjem jedan je čovjek razbio kalež vjerovanja. Tajna se izgubila između snijega i zvijezda, hram ljubavi je postao gubilište, a nebo je ledenim suzama žalilo nad mrtvorođenom ljubavi. Ona otvori oči i pogleda u svoje dlanove kojima je osluškivala nepostojeću sreću u odlasku i zvjezdanim slovima svoje duše ispisa stih.
"na stolu leže ruke
iz nedovršenih zagrljaja
s dlanovima punim
nedavnih dodira
vani se netko smije
grohotno i zlobno
željena tišina puca,
razbija toplinu,
mrvi vjerovanja,
a na dlanovima spava ljubav,
sretna u svom postojanju..."
Ona pokopa sjećanje na tu noć na groblju umrlih zvijezda, stihom izgradi spomenik prohujalom vremenu, vremenu koje naziva olujom ruža i upita se odakle dolazi ljepota. Tuga joj otvori vrata carstva kristala, ona zakorači u vrtnju zlaćanog vretena, u vrtlog duše koja još uvijek u vjerovanju u ljubav nije posustala. Šaputava svjetlost na dlanu vremena joj uzvrati sunčani sjaj, voda sa izvora sreće suze pretvori u bisere snene, u kapljici rose na latici tek procvale ruže zaiskri željeni raj. Na horizontu svijesti vidje kako nebo grli ocean, kako trenutak buđenja prelazi u san, kako dlanovi vremena svjetlošću miliju novi dan. Ona krenu kristalnim stazama jutrenja skidajući halje stida, šapnu svitanju jedno veliko hvala, uspe se do svjetlosne planine brida, osjeti čudesne treptaje osjećajnih struna i spozna ono što do tog trena njena snena duša nije znala. Ljubav je dar neba, nevidljive strune kozmičke harfe, svilenkaste niti svemirskog vretena. Zatvori uši da ne sluša ono što drugi kažu, da ne povjeruje u istine onih koji zbog taštine lažu, da se uzdigne iznad optužbi, osuda i prvoga grijeha, da se popne Jakovljevim ljestvama u carstvo ljubavi i njenog bezgrešnog začeća. Osluhnu šaptavu svjetlost sa svoga dlana pruženog u bezvremenos sna i spoznaje osjećanja osjećaja, odgovori uzdasima srca, ti si ljepota, ti si najljepša na svijetu, ti draga bezvremena pjesnička planeto. Na tebi se izvor sreće krije, iz tebe izranja sveta krv, ti si meni i cijelome svijetu najsvetije mjesto.
"Odkuda dolazi ljepota" Dijana Starčević, Zagreb, 1987.
Slike, Josephine Wall
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen