taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Sonntag, 1. Mai 2011

Deveti krug, krug ljubavi u krugu života





U titrajima bijeloga mora, u mirisnom zagrljaju uspomena iz vremena oluje ruža osjećam plimu ljepote ovoga ovdje i ovoga sada. Jutros zakoračih u krug ljubavi, uronih u svjetlost majskog neba i vidjeh sjenku duše ogrnutu odorom vjenčanice. Mirisima ružinih latica okupana pozva me na slavlje svih osjetila. Nebo prosipa korijandole svih boja koji pretvaraju pejsaž duše u kaleidoskop lijepih sjećanja. Osjećam buđenje leptira u nutrini svemira, slutim da će ovaj rožnjak procvijetati pupljcima vječne ljubavi. Ti stojiš na pješćanom žalu uspomena, otvaraš sedefastu školjku i stavljaš mi bisere u kosu. Iz dubine oceana izranja pjenušavi vulkan, grli nas kapljicama sreće i uvlači u srž postojanja. U beskraju ovog trenutka blješti kristalni zamak pun drevnih snoviđenja. Oživjela utopija nas prima u svoje okrilje. Koračamo Atlantidom, tim tajnovitim kontinentom vječne ljubavi. Sjenke naših duša sjedinjene u ovom kristalnom svitanju skidaju maske sa naših lica, šapuću nam istinu o smislu života, o okrutnosti neminovne smrti, o lakoći postojanja u zagrljaju ljubavi. Ispod maski smo bili ranjivi i nepostojani, iza njih smo skrivali sve boli i sva nesretna stanja, a sada u ovom sretnom trenutku razotkriveni u svojim slabostima mi postajemo jaki za sve nove izazove koje nam život sprema.



U zagrljaju kruga ljubavi, u očima boje sna se ponovo iskre kapljice vremena, iza njegovih trepavica se još uvijek kriju, mjesecima zatomljene, misli o zlim slutnjama, ali u dubini njegova pogleda se nazire svitanje u kojem on odbacuje težinu proteklog bremena, treperi ponovo probuđena svjetlosna muzika njegove nutrine, melodija uzdrhtalog srca koje je mjesecima tonulo u bolnim šutnjama. Vidim novi san u oknu njegove duše, osjećam da su njegovi strahovi nestali u nove sreće beskraju, da su se krhotine bolešću razbijenog kristala sjedinile u Kohinor na portama srca i da je nova zvijezda na njegovom unutarnjem nebu starim sjajem zablistala. Utapljam se u dubini tog željenog prostora, tražim one davne vatre u širini njegova obzora, toplinu staroga žara, prosute bisere na pješćanom žalu njegova oceana. U praiskonu njegova pogleda ponovo susrećem ratnika svjetlosti koji me je godinama vodio tamnim putevima ove tuđine u kojoj sagradismo kristalni dvorac iz drevnih snoviđenja. Zrcalo njegove duše blješti stihovima iz vremena poezije ruža, u njemu se ponovo ogledaju jutra poezije i zvuci svjetlosne muzike njegova unutarnjeg sunca. Osluškujem melodije, već skoro zaboravljenih, njegove raspjevane duše odjeka i osjećam da nas je ponovo u svoje okrilje prihvatila našeg života rijeka. Njegove oči šapuću ljubavnu baladu tihu, satkanu od riječi sjete i melankolije, od istine ispričane u svakom stihu, od drhtavih rima koje u ovom trenu zvuče najsretnije. Suze su ponovo postale kristali i poezija vode, trepavice treperave niti svile koje kao breze čuvaju ljepotu njegovog vječnog sna. Uranjam u deveti krug jednog davnog sna, u njegov pogled da ispijem kapljice bezvremene poezije njegove svijesti, da nahranim dušu plodovima sa krošnje njegova uma, da osjetim snagu svjetlosnog zagrljaja njegova kozmosa u kojem pronađoh zvijezdu vodilju kroz sva moja buduća snoviđenja.

http://umijece-vremena.blogspot.com/


Keine Kommentare: