Prohujala je noć bez mjeseca, noć poezije suza. U kaležu tuge je ostalo vrijeme tihog umiranja. Osvanulo je predivno prvomajsko jutro prepuno mirisa bagrema i tek rađajućih ruža. Zatitraloje ritmom tvog genoma, izbrisalo strah, uzburkalo rijei utkane u molitve. Na pučini oceana sna preslika proteklog života. Objavljuje se Nova istina. Iz pijeska i pjene izranja bijela golubica, zoblje zvijezde. Objavljuje poetak novog zlatnog doba. Ruže s zamirisale, boja tvojih očiju ponovo zrcali san. Preživjeli smo vrijeme tihog umiranja. Tvoj život iznjedren iz ljubavi tvoje majke i tvoga oca titra titra tragovima njihove besmrtnostiu tvom srcu. Pozdravljam sretna ovo jutro ozrcaljeno u tvojim očima. Promatram rađanje mjeseca rožnjaka i prijećam se prošlogodišnjeg. To je bio mjesec buđenja iz strahova koji su nas okovali bolnim lancima nepobitne istine. Prolutah starim tekstovima i pronađoh naslov "Noć krugova".
Ovo je bila noć krugova u kojima sam slušala snove pune tvoga imena. Svi strahovi iz onih dugih zimskih nesanica izgubiše značenje i postadoše prošlost koja nestaje u maglovitim uglovima sjećanja. Noćas vidjeh iskrenje života u očima Mjeseca, prepoznah tvoj osmijeh na srebrenkastom licu tog lutalice, osjetih želju i uđoh u galiju koja me je nosila oceanom ka krugu neke nove dimenzije. Ljubičasto mi je more darivalo pjenušavu kupku radosti i pjesmu sirena koje su pozivale moje uzdrahtalo srce u novu pustolovinu sna. Iz kaleidoskopa uspomena su nestajali tragovi boli, gubile su se umrle zvijezde, u nepovrat su odlazile crne sjenke zle sudbine. Noćaš oživješe lijepa sjećanja kao anđeli čuvari na vratima vremena, probudiše se uspavane dobre vile kao stražari na vratima duše, a jedna velika ptica se uzdignu iz pepela nepostojanja. Miris tek naslućivanih bijelih pupljaka ispuniše krug buđenja i oslikaše ovu dimenziju rađanja u mjesecu ruža.
Danas je sve ljepše i jednostavnije. Svijet se nije promijenio, promijenuli smo se mi. Na obroncima ovog tajanstvenog svijeta vidjeh sjenku tvoje duše u povratku iz doline zelene rijeke. Krijesnice su plesale svoj nezaustvljivi ples u arboretumu duše. Pružih dlanove da osjetim svilenkasto tkivo tvoga svemira, da zajedno zaplešemo na palubi Noine Arce i dočekamo slijetanje bijele golubice na jarbol čija će nas jedra snagom leptirovih krila uvesti u rascvjetano proljeće novog sna. Kao suze sreće kotrljaju se trenuci i blješte u zagljaju svjetlosnog kruga buđenja, iskre duginim bojama na horizontu iza kojeg se nazire svitanje i obrisi otoka sreće.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen