Otvorih okna duše u ovom svibanjskom jutru i dozvolih zvukovima nebeske balade da kao plava vremenska rijeka dotiću uspavane strune mene sanjalice, mene lutalice, mene vječnog tragača na putevima bezvremena. Osjećam lepet krila bijele golubice, dodiruju me svilenkaste niti svih napisanih pjesama, svih onih davnih stihova koje skrivah u dubini sna, u oceanu snoviđenja, u beskraju mog nutarnjeg svemira. Promatram rosu na vlatima trave sa tajnovitom melankolijom i sjetom utkanom u sjećanje, usidrenom u oceanu uspomena prošlih dana, a na kristalno jasnom nebu univerzuma uma vidim zvjezdanog orla zagljenog sunčevim sjajem tek probuđenog srca. Čudesna ptica prosipa zlaćani prah iz kojeg niću cvjetovi ljubavi i sjedinjuju se sa melodijom koja uzdrahtaloj duši još uvijek daruje odkucaje smiraja. Osluškujem smijeh djece koja razigrana koračaju stazom beskraja ka bezbrižnom djetinjstvu i prisjećam se zagrljaja iz kojeg sam krenula ka ovom jutarnjem blaženstvu. Nedostaju mi riječi kojima bih satkala ovu čudesnu nisku osjećaja koji me kao kupka radosti jutros oplahuju. Stojim na hridi bezvremena uzdrhtalo plaha, gledam u luci snova usidrenu arku koja me je davno, jako davno spasila od potopa, oslobađam se tek zapamćenog straha i uranjam sretna i mirna u ocean života. Kapljice tog tajnovitog beskraja me miluju toplinom sretnoga trenutka u kojem osjećam i dodire srodnih duša iz velikog univerzuma. U tom nježnom zagljaju ljudskosti se gube zakoni čopora, izranja samo ljubav treprava i snena, ona stara istina, istina iz koje smo svi nastali, istina koja nas je sjedinila na ovom dugačkom putu evolucije do ovog trenutka spoznaje, trenutka naše neuništive civilizacije.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen