taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 6. Mai 2011

Borba je ružna riječ.....





Postoji li vječna borba između svjetla i tame u nama samima? Borba? Ružna riječ, kao što su i riječi žrtva i žrtvovanje ružne. Ovo nije, ne bi smio biti, svijet žrtvovanja. Mi smo uvijek u svijetlu, mi smo svijetlost, mi smo krijesnice koje čine beskrajni svjetleći tepih našeg postojanja na plavoj planeti. To mi je šapnuo u jednom davnom snu Anđeo čuvar, odao mi je tajnu naše gluhoće na tonove nastajanja i sljepoće na boje naše svjetlosne dimenzije. Onaj tko se svijesno odluči za tamnu stranu životnoga puta, to nije žrtvovanje nego izbor, jer i u najudaljenijim kutovima tame postoji tračak svijetlosti koji tužna misao samo želi poreći, a ne uištiti. Naša unutarnja svjetlost je neuništiva, ona nije ni val, ni čestica, ona je nešto sasvim treće, nešto još uvijek ne objašnjivo, neopisivo, nešto što je jednostavno tu kao što je i misao njoj tu, kao što je osjećanje osjećaja tu, ona je naš život, naš prostor- vrijeme, naša dimenzija postojanja u svjetlosnom zagrljaju neba.
Svijet nije nastao, on nastaje i traje u trenutku u kojem ga spoznajemo. Milijarde godina su skupljene u treptaju moga, tvoga i vašega oka. On je bio i on će biti, njega je spoznavao prvi čovjek kao što će ga spoznavati i posljednji. Svaki čovjek nosi u sebi svoj mali svemir. U njemu se kriju sve evolucije i mjene i zakon stvalaštva. Spoznamo li to, odlučili smo se sunčanu stranu ulice našeg postojanja, to je trenutak konačnog buđenja u kojem osjećamo titranje super struna i čujemo simfoniju neba i pronalazimo odgovor na pitanje,
"Što je ljubav?"
Ljubav je svjetlosno biće koje samo sebe stvara, nikada ne umire, ono traje u svom vječnom nastajanju, ljubav je lepršava kao zrak, snažna kao voda, postojana kao zemlja i nazaustavljiva kao vatra.  U našem misaono- osjetilno- osjećajnom labirintu je ljubav svjetlosna nit koja nas spaja sa zvijezdom pod kojom smo rođeni. Osluhnimo šapat naše zvjezdane duše, tada čujemo misao o postanku svijeta, o izvoru ljepote, o treptajima koji se šire sa te vrulje i postaju naše vijeme i naš prostor. U nutrini nutrine se krije rajski vrt pun mirisa, boja i zvukova, tu u dubini dubine se nalazi vrulja iz koje izvire nektar, božansko piće koje nas u trenutcima sreće opija i snaži, čudesna energija koja nam ponekad daruje krila i tada nam se pričinja da lebdimo beskrajem vječnosti i osjećamo ljubav, to tajnovito anđeosko biće u nama. Ne tražimo ga više izvan sebe.
Na početku modernog razmišljanja, na kraju renesanse je čovjek i njegovo biće počeo uistinu zanimati znanost. To je bio početak razvoja antropologije, znanosti o čovjeku, koja je upotpunila dotadašnju kosmologiju. Čovjek i njegov emotivni um sjedinjeni energijom postojanja, zaustavljeni u trenutku svjesne spoznaje postaju most između znanosti, vjere i poezije i zajedno žive priču o početku svijeta, priču o ljubavi. Zamišljam tu ljepoticu vječnog ljudskog sna, ogrnutu velom istine i u njenim očima naslućujem ono sveto biće koje je ljudskim očima nevidljivo. Lepršavo i zlatno, od ljepote stvoreno, čudesno biće, straža naših snova, života naših sjenka, srca naših čežnja.Vječna straža naših misli koja tugu bojama beskraja boji, a sretne osjećaje kao leptiriće broji.To sveto biće nevidljivo na portama srca stoji i šapuće nam o sreći, o onome što ponekad osjećati nismo smjeli ili često nismo htjeli. Taj čudesni sokol našega vida spremno tami odoru skida, svjetlosnim zagrljajem srca naša hrani i nježnošću svojom našu dušu brani. Očima nevidljiv, ali srcu znan, taj mali šareni patuljak, pokreće u duši vječni svjetlosni vrtuljak. Vjerni vrtlar u renesansnom vrtu našeg postojanja njeguje fontanu iskrica sreće, svojim dahom grije tek procvalo cvijeće, zaljeva ga potokom života od snova tkanim i žuborom simfonije neba skladanim.
Postoji li netko našim očima nevidljiv, ali duši kristalno jasan, netko prozirnih krila i zlaćane kose, netko srcu ipak nečujno glasan? Da li je to uistinu vila ljubavi? Možda je to boginja rođena iz pjeska i morske pjene? Postoji li uistinu netko očima nevidljiv, ali ljubavlju osjetljiv, srcem vidljiv, a tek dušom spoznatljiv? Ili je to tek naša duša probuđena koja nas vodi sunačanom stranom staze našega života?


http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://o-andelima.blogspot.com/
http://misaoni-labirint.blogspot.com/
 
 

Kommentare:

Anonym hat gesagt…

OPET KRADEŠ TUĐE STIHOVE MISLI IDEJE . ZAR NEMAŠ SVOJE MISLI VEĆ MORAŠ KRASTI OD DRUGIH PRERADJIVATI TO I PISATI NA TUDJIM STVARIMA ?

artemida hat gesagt…

ah dragi anonimčiću, titraš na otrovnom roščiću, draga sječice smanji tanzije uživaj u širini svoje poezije, ne uranjaj u moje vode ako te nešto moje u srce bode. Nepoznata strijelčice tvoje otrovne strijelice više ne dopiru do moje planetice.....ako te veseli prosipati sjemenje zla, ako time liječiš svoju nesretnu dušu, onda neka ti ovo mjesto bude lječilište.... ovdje tvoje sjemenke neće proklijati zlom, pretvorit će se u cvijeće ljubavi.......:-))

Anonym hat gesagt…

OPET KRIVO PROSUDJUJEŠ I OSUDJUJEŠ I PLIVAŠ U SVOM NEZNANJU A KO BI MOGAO BITI TAJ TVOJ ANONIMČIĆ . DA LI JE MUŠKO ILI ŽENSKO . JADNA NEZNAŠ A HTJELA BI ZNAT . KRADEŠ TUDJE I UKAZUJEŠ KO DA SI TI TO NAPISALA A SVI ZNAMO DA NISI .

Anonym hat gesagt…

SVI ZNAMO KO JE NAPISAO PJESMU POSTOJI NETKO U OČIMA MOJIM NETKO NEVIDLJIV OČIMA TVOJIM . ZAŠTO JOŠ KRADEŠ I KRADEŠ I ZAŠTO TI NIKADA DOSTA NIJE TE KRADJE ? PROTERALI TE SA CJELOG BLOGOSFERSKOG SVIJETA A TI OVDJE OPET PROSIPAŠ TVOJ OTROV I NIKADA DOSTA TOG OTROVA .

artemida hat gesagt…

i nije važno tko si....i nije važno iz kojeg svijeta uliječeš u moje snove....muško ili žensko????? opusti se.......netitraj bijesom, ne bjesni olujom nutarnjeg neba, ne tuguj nad mojim trenucima, ne dozvoli srcu da samo sebe truje tvojim mislima....dozvoli mu da diše........osjetit češ lakoću postojanja u zagrljaju sreće......nećeš imati potrebu biti anonimni sudac u procesu koji traje već godinama.....iz vremena oluje ruža i pitanja "Odakle dolazi ljepota".....)

artemida hat gesagt…

obrazloženje anonimnim posjetiocima......ne propuštam komentare koji odišu primitivnošću i prevrtanjem starih mudrosti.....konkretne, argumentirane kritike su uvijek dobro došle u moj svijet.......iz njih učim, konstruktivan dijalog rađa nove ideje.......iz konstruktivnog dijaloga sa recenzima mojih pjesma i mojih tekstova sam učila........i još uvijek učim......:-)))