taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 6. Mai 2011

Staklene cipelice....




"Na obroncima dana, kada utihnu zrake sunca, treperava, uzdrhtala, zvjezdanim prahom očarana, mjesečevim srebrom okupana, iz pepela otrgnuta, dobrom vilom darovana, Cinderella u zlatnoj kočiji, kao nebeskim vrancima nošena, odlazi na prvi bal svojega života. U haljini od snova, s dijademom u kosi, staklenim cipelicama satkanim od dijamantnih niti i kapljica noći ona pleše ljubavni ples na balu drevnog snoviđenja. Ta čarobna noć njenog preobraženja, ptičjim pjevom okrunjena, zvijezdanim prahom osvijetljena, cipelicu njenu tajno grli i na stazu mladoga princa kao ljubav iskri. Staklene su cipelice, znak jednoga srca, jedne duše znamen i odnose mladog kraljivića u ljubavni plamen."



Odat ću vam jednu tajnu, skrivenu u zagonetki sna. Miroslav Antić nas svojom poezijom pita. Pogodite kako se raste, kako se lako stigne do krova ili čak do one daleke zvijezde s koje se vaša misao spustila u san života, do anđela čuvara koji nad vašom zvijezdom bdije, do dalekog plavog neba. Neznate? Zatvorimo oči i osjetimo onu vatru koja je tada u nama u vremenu djetinjstva počela gorjeti. Da, istina je, mi osjećamo da ona sada još samo malo tinja. Postanimo Pepeljuga koja je iznikla iz pepela i kao ptica Fenix uzletjela u svjetlosni zagljaj ljubavi. Obucimo čarobne staklene cipelice, odplešimo ljubavni ples, nije teško, dva lijevo, jedan desno, korak za korakom i vatra se rasplamsava u nama. Osjećate li kako sada koračate uzdignute glave koja vas nosi ka zvijezdi pod kojom ste rođeni, vi lebdite iznad dugačke ceste koja vas vodi ka cilju, vi izrastate iz ustaljene kolotečine i monotonije radnoga dana, prerastate sve probleme, rastući osjećate kako je vaše tijelo puno čudesne energije, puno treptaja koji su nekada davno značili život.
Plamen davnih dana se u nama rasplamsava, osjećaj one davne nevine sreće se ponovo u nama budi, sreća u treptaju očiju koje nismo zaboravili, u zagrljaju koji nosimo u srcu, u ljepoti noćnoga neba koje je bilo svjedokom našeg prvog poljubca, u ponosu položene mature, diplomskih ispita. Misli smo onda da sreća kapa s neba, a ona je bila u nama i našoj spokojnoj duši, u našem velikom srcu i našem, brigama neopterećenom, umu. A onda smo se oprostili od mladosti u užasno velikim koracima krenuli u zrelost i nismo shvatili da je taj oproštaj bio sudbonosan. Zaboravljena sreća prvih uzbuđenja ubija sva druga uzbuđenja u nama, bez sjećanja na prve tuge nemožemo se sukobiti sa novim tugama, prve boli su lijek za sve veće koje doživljavamo u zrelosti. Dok odrasli hodamo gradom ponekada nam se pričini da sunce više ne sjaji kao nekada, dok zrelost u nama stari pričinja nam se da su proljeća izgubila snagu buđenja, da su ljeta kraća, jeseni tužnije, zime dulje.Uhvativši se pri takovom razmišljanju pokušah pronaći uzrok tom stanju moje duše.Vidim na tisuće lica, tisuće tijela u pokretu, tisuće ruku koje se pozdravljaju, ali ni u jednom pokretu ne prepoznajem pokrete dječaka i djevojčica iz kojih smo izrasli u ovaj život. Recite mi gdje su nestali, što se snjima dogodilo? Otišli su u dugoj povorci vraćajući se mostom sna u uvalu djetinjstva. Možemo li ih vratiti u zrelost. Zaplešimo još jednom onaj prvi, nikada zauvjek zaboravljeni, tango u životu, osjetimo lakoću pokreta u zanosu dječjeg sna, vratimo ljepotu prvih sastanaka, uzbuđenja prvih poljubaca, vratimo osjećajima slobodu. Tada će sunce ponovo zasjati, nebo zaplaviti, zvijezde zatreperiti i mi ćemo pomisliti da sreća uistinu kapa s neba. To je znak moje i vaše zrelosti, ali i uzvišeni cilj, te plemenita služba životu koji živimo. Njegujmo poeziju ove nevidljive poruke, živimo svaki svoju filozofiju ljubavi. Ljubav je sloboda, mudrost na izvoru sna.



 


Keine Kommentare: