"Dijana Starčević piše pjesme odavna. Ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidljivi svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine. A to nije njeno jedino iskustvo. Njena shvaćanja poezije su u žarištu dubljem od površine razine vidljivosti. Izvor ljepote ona traži u zatrpanoj dubini tragičnog pamćenja. Nije jednostavno imenovati unutarnja stanja ali je smisao pjesme upravo u tome da uobliči "to nešto bezimeno što raste..", kako Dijana kaže u jednom stihu......."dio recenzije Jure Kaštelana iz knjige "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
Čovjek je satkan od treperavih struna i njegovim tijelom se širi simfonija Božjeg sna. Pri rođenju osuđen, prstom anđela čuvara, na život pun unutarnje šutnje čovjek nečuje tu simfoniju, osuđen na samo trodimenzionalnu spoznaju, zatvoren je u špilji neznanja iz koje nazire samo sjene stvarnosti. Začahuren u svome ne znanju čovjek se često pita postoji li netko u očima tuđim, netko nevidljiv očima zamagljenim sjenkama zamučenog unutarnjeg sunca. Slijep za mimikriju svoje duše i gluh na sonatu svoga sna, čovjek traži istinu lutajući zvjezdanim stazama nedohvatnog mu kozmičkog beskraja.
Prisjećam se vremena kada sam jezdila nebeskim vrancima ka zvijezdi pod kojom sam rođena i tražila utjehu u mjesečevim mjenama. To je bilo ono vrijeme nepostojanja u sebi samoj, vrijeme u kojem sam pjesmama pokušavala izraziti to u sebi nedoživljeno stanje duše, opisati taj čudesni pejsaž stihom koji je izlazio iz srca koje je odkucavalo samo svoje probne odkucaje. Svjesna te činjenice zaustavih se jednoga dana na pješćanom žalu i promatrah veliko plavo more koje se na horizontu spajalo s nebom i nestajalo u beskraju, nestajalo u, mojim očima, nedohvatnim širinama spoznaje. Vidjeh pjenu satkanu od vrtloga u kojem se krije duša oceana, osluškivah šum valova i more mi je kao velike orgulje sviralo sonatu o snu, u kojem se krije istina njegovog postojanja. Leptirasta galija iz mojih davnih snova je nestajala ne horizontu i ja spoznah da je prostor uistinu zaobljen.
Ta slika još uvijek iskri pred oknima moje duše, kapljice velike vode blješte pod suncem i spajaju se sa strunama zraka koji udišem. Nad velikom vodom titra podne i ja odjednom vidim treperave superstrune i pričinja mi se da čujem simfoniju univerzuma. Veličanstvenost tog trenutka uvijek u meni budi želju da osjetim i moje, rođenjem utihnule, tonove, da čujem život u sebi, da susretnem onog nekogo, kojeg sam godinama tražila u očima tuđim. Spuštam se na topli pjesak, zatvorenih očiju i opuštena se predajem suncu, zvukovima vjetra i morskih valova, mirisima mediteranskih trava i čempresa. Podne traje i iako se oko mene baš ništa ne događa ja ne osjećam dosadu. Osjećam lakoću postojanja i tijelom se širi nešto čudesno, čarobno, neopisivo, ali to nešto je samo moje, to je onaj netko očima nevidljiva, netko neznan, a srcu zna, to, dosad bezimeno nešto, nazivam ugoda.
Pitam se od čega se sastoji ta ugoda, šta je to ugodno za mene? Je li to toplina kože koja se prenosi u dubinu do mišića koji se opuštaju tako da mogu osjećati svaki i najmanji pokret tkiva od kojem sam sazdana. Tijelo kao da je izgubilo težinu, pa iako ležim naizgled nepokretno tijelo lebdi slično zvjezdanom prahu, opušteno u svom postojanju kao da ne osjeća silu teže. Dišem i osjećam ritam srca i protok krvi. Tako opuštenoj mi se čini da sam puna energije, da bih uistinu slično Ikarusu pogla poletjeti ka suncu, ali ja ostajem ležati u zagrljaju topline i osjećam kako se moja duša i tijelo spajaju u ljepotu ovog svjesno spoznatog trenutka.
Taj osjećaj se difuzno širi cijelim tijelom i ne postoji određeno mjesto gdje bi ga smjestila.
"To je onaj netko očima nevidljiv, netko umu neznan a srcu znan, to je osjećaj ljepote i lakoće postojanja, pozitivna emocionalna energija, energija koja hrani i dušu i tijelo." pomislih ne otvarajući oči. Misao nastala na izvoru pozitivne energije postaje uistinu snagom postojanja, kozmički impuls koji me spaja sa početkom i ja počinjem osjećati prvi pokret u sebi. Više nema prepreka niti granica, nema otpora niti napetosti. Sve što osjećam je harmonija, lakoća i ljepota oblika te čudesne energije od koje sam sazdana.
Aktus purus, prvi pokret je postao osjetljivi pejsaž mog unutarnjeg prostora. Kao u dionizijskoj opijenosti, moje tijelo je prešlo u čisti osjećaj, postalo je cjelina oslobođena svega ružnoga, cjelina slobodna u svom nastajanju. Doživljavam sinestezijsku spoznaju tijela, spajajući vizualne, akustične i taktilne osjećaje u neku vrstu moje unutarnje mimikrije.
Pitam se od čega se sastoji ta ugoda, šta je to ugodno za mene? Je li to toplina kože koja se prenosi u dubinu do mišića koji se opuštaju tako da mogu osjećati svaki i najmanji pokret tkiva od kojem sam sazdana. Tijelo kao da je izgubilo težinu, pa iako ležim naizgled nepokretno tijelo lebdi slično zvjezdanom prahu, opušteno u svom postojanju kao da ne osjeća silu teže. Dišem i osjećam ritam srca i protok krvi. Tako opuštenoj mi se čini da sam puna energije, da bih uistinu slično Ikarusu pogla poletjeti ka suncu, ali ja ostajem ležati u zagrljaju topline i osjećam kako se moja duša i tijelo spajaju u ljepotu ovog svjesno spoznatog trenutka.
Taj osjećaj se difuzno širi cijelim tijelom i ne postoji određeno mjesto gdje bi ga smjestila.
"To je onaj netko očima nevidljiv, netko umu neznan a srcu znan, to je osjećaj ljepote i lakoće postojanja, pozitivna emocionalna energija, energija koja hrani i dušu i tijelo." pomislih ne otvarajući oči. Misao nastala na izvoru pozitivne energije postaje uistinu snagom postojanja, kozmički impuls koji me spaja sa početkom i ja počinjem osjećati prvi pokret u sebi. Više nema prepreka niti granica, nema otpora niti napetosti. Sve što osjećam je harmonija, lakoća i ljepota oblika te čudesne energije od koje sam sazdana.
Aktus purus, prvi pokret je postao osjetljivi pejsaž mog unutarnjeg prostora. Kao u dionizijskoj opijenosti, moje tijelo je prešlo u čisti osjećaj, postalo je cjelina oslobođena svega ružnoga, cjelina slobodna u svom nastajanju. Doživljavam sinestezijsku spoznaju tijela, spajajući vizualne, akustične i taktilne osjećaje u neku vrstu moje unutarnje mimikrije.
http://umjece-pokreta.blogspot.com
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/mali-univerzum-ja-danas-znam-da-sam.html
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/mali-univerzum-ja-danas-znam-da-sam.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen