Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše, onda ćeš saznati od kuda dolazi ljepota i dali je moj glas prošlost koju želiš zaboraviti. Glas je dolazio iz rijeke sjećanja, izrastao je iz kapljica kristalno jasne vode pamćenja, dodirivao je okna duše i širio se nutrinom budeći zvijezde na tamnom nebu trenutka. Mala kavana, treperenje sunca i stol u kutu za dvoje, začuh davni stih u drhtajima srca, osjetih ga u lepršanju leptira svijesti, u svilenim nitima uspomena. Stajala sam pred ulazom u prošlost, gotovo nepostojeća, izbačena iz svih uzbuđenja, nestvarna na platnu života. Bila sam tužna žena trenutka, bolesna od sebe, žedna na izvoru ljepote. Prolazila sam ovim ulicama danima, tjednima, godinama, desetljećima. Vraćala sam se izvoru da saznam odakle dolazi ljepota. Sve je uvijek bilo isto, bez boje, bez mirisa, bez uzbuđenja, sve je u dubini duše zrcalilo nepostojanje u trenutku. Mala kavana i stol u kutu za dvoje, prigušeno svjetlo u misaonim slikama i suze neba kao zavjesa koju nisam mogla podignuti. Ili mi se to samo činilo? U jednom jedinom treptaju oka, u presudnom trenutku budnosti neprospavanih noći, vjetar mi dotaknu obraz, obrisa kristale tuge sa zaleđenog lica, razmrsi utegnutu kosu i donese ljubičasti miris jednog davnog sna. Smijem li dotaknut stare snove? Kako dotaknuti ono što sam već davno zaboravila sanjati? Tajna prošlog vremena se iskri na horizontu želja. Pokušavam se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Jedno divno dugo toplo ljeto budi mirise davno procvalih ljiljana u njedrima snova. Osjetih vjetar kao milovanje, zagrlih leptira u letu i osjetih širinu ljepote i sve tajne svijeta kao nježnost davnih susreta, kao miris ljiljana kao vječnu istinu u ljepoti sna. Jučer je sve bilo mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjetih ljepotu mirisa male kavane i jednog davnog dugo toplog ljeta. Uspomene doploviše čudesnom rijekom sjećanja u ovaj trenutak buđenja u snu. Iznenada slobodna, izrastoh iznad tuge i zle sudbine vremena, pomilovah kišnu zavjesu, rastrgah korotu i poletjeh sa leptirima želja u zagrljaj ljepote. Žudnja se prosu pejsažem srca. Noć bez sna postade san mojega života, noć boje suhoga zlata, noć puna mirisa ljepote. Budna, neumorna, ali svijesna svih onih izgubljenih, neprospavanih, neodživljenih noći. Sve što je nekada bio umor, bjeg od mene same, bjeg iz perivoja sreće, bjeg od uspomena sve to se odjednom pretvorilo u sretan trenutak u zagrljaj života. Miris ljubavi mrvi nepostojanje. Udahnuh novi san, moj san, lijepi san, nedosanjani san iz vremena oluje ruža. Mala kavana, treperenje unutarnjeg sunca i stol u kutu za dvoje, praskozorje na obroncima jave, njegov dlan u mojoj ruci, šapat istine u duši, šapat iznjedren iz stiha poete naše mladosti, pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš milo jedino moje. Krenuli smo istim ulicama, na trgu cvijeća uronili u svitanje i ja dozvolih srcu da diše i šapnuh uzdrhtalom dušom volim dan u kojem se budim, volim misli i sjećanja, volim tvoj glas jer on je prošlost koju ne želim zaboraviti. U oluji srca osjetih ples leptira na tek procvijetalim pupoljcima ljubavi i spoznah od kuda dolazi ta dugo željena ljepota.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen