taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 2. Juli 2010

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i putevi duše.




Koliko su dugački putevi kojima naša duša, sa kraja ovozemaljske staze, ka još uvijek nepoznatom cilju hrli? Koliko svjetlosnih godina putuje iskra zvijezde našega rođenja do trenutka u kojem zagrli materiju, uroni u tijelo u zasvijetli bezvremenom dušom? Blješti svjetlost sveta na sceni ovozemaljskog svijeta, dolazi k nama zvjezdanim, mjesečevim, sunčanim stazama, a nama su još uvijek nepoznati njeni daleki puti, ali znamo da nas uvijek druga svjetlost grli i da su zauvijek nježni njenog izvora skuti. Uranjamo sretni u ta njedra bijela, tijelom osjećamo toplinu i plam, u tom hramu gori svijeća života, na žrtveniku svijesti dogorijeva prvom iskrom zapaljena vatra, a u srce se izljeva kristalni pepeo življenog života. U srcu, u toj odaji sanjane tišine, u kaležu ljubavi i snova se oduvijek grle svjetlost i tmina, duša i materija i iskre kristale života. Na dlanu vremena naša iskra blješti, u zagrljaju svjetlosti naša sreća blista, u svjetlosnim godinama naše porijeklo sjaji, a u trenutku, u ovome ovdje i sada naša duša kristalima svijesti u najljepši kozmički cvijet cvijeta.




Istina je da mi o tom cvijetu ponekada ne brinemo, da ne osjećamo treptaje njegovoga tkiva, da zaboravljamo na to anđeosko djelo i da tek kada životna svijeća svome kraju ide budimo u sebi uspavano sebstvo i svijesni konačanosti naših tijela, otvorena srca, kao maleno dijete, molimo anđela čuvara za spasenje duše. A duša, taj čudesni cvijet našeg unutarnjeg neba, nam oprašta sva prošla stanja, drhtajima svojim održava plamičak životnoga tkiva, miluje nas anđeoskim dlanom i šapuće, miruj čovječe moj dragi na dalekoj zvijezdi tvojega rođenja se u smrti uistinu zauvijek sniva. Osluhnimo sada, u ovom sretnom trenutku buđenja iz nepostojanja, ovdje na obroncima sna i jave i čut ćemo muziku svojih dubina. Uronimo u dubine svoga oceana, dotaknimo mišlju kristale koji u kapljicama našeg tkiva žive, zagrlimo srcem taj kristalni splet, uđimo osjećajima u piramidu svijesti, u Platoniju bezvremena, u njenoj nutrini se krije izvor naših lijepih snoviđenja. U našem tijelu naše sebstvo živi svoj nečujni život, u tom vječnom zagrljaju duše i materije izrastaju najljepše, najvrednije kristalne građevine univerzuma, u njemu svjetlost našeg neba širi nježnost svoje koljevke i njeguje, liječi, oporavlja, zalječuje, iscjeljuje sve naše tjelesne boljke. Tu beskraju snova, u perivoju znanja, u Akademiji spoznaje osjećamo vrtnju preslice sudbine, tu nastaje životna priča, iskre Platonove ideje kao zvijezde na našem nebu, blješte misaone slike, sjaji istina jedino našoj duši vrijedna.




Kojim će putevima naša duša krenut kada se ugasi i zadnji plamen svijeće na oltaru u hramu života? To je pitanje koje tisućljećima muči u ovozemaljskom životu nesretne ljude, ljude pune neosnovanih strahova od nepostojećih neprijatelja. Ovdje i sada, u sretnom trenuku postojanja se odgovor krije. Iz vječnog zagrljaja svjetlosti i tmine, iz zagrljaja duše i materije, iz lakoće postojanja, iz osjećanja osjećaja ljubavi sretna duša se vraća izvoru i tamo, sretna u bezvremenu, o hramu ljubavi i u njemu sretno proživljenom životu lijepe snove sniva.

http://dinaja.blog.hr/

Keine Kommentare: