Uranjam u vrtlog vremena, osjećam spiralnu dinamike bezvremena i sjedinjujem se sa nazaustavljim plesom beskonačnosti. Promatram jednu staru fotografiju i čujem vrijeme, šum te velike rijeke bez povratka, svjetlosnu muziku sretnog trenutka. Dvadesetak godina skupljeno u ovaj treptaj oka u kojem se zgusnuo cijeli jedan život. Osmijeh na licima, snenost u očima odaju sreću i ljepotu davno začetog sna, sna koji još uvijek traje. Smijeh i san, to nježno oružje, nam je darovala majka priroda da bi se obranili od uljeza u privatnost i ljepotu ljubavi. Suze su krv ranjenog srca, znače tugu i bol, ali smijeh iz srca puni oči suzama sreće. Da to smo mi na izvoru ljepote, prije ulaska u kristalni dvorac, u ovu čudesnu tvrđavu sunca, tvrđavu koju branimo od dosade i prolaznosti, od nesretnih stanja, od tuge i plača. A rijeka bez povratka nas nosi ka oceanu vječnosti, ka početku vremena, ka izvoru sna ostavljajući tragove na tijelima, tragove vidljive tek pri usporedbi fotografije iz prošlosti i našeg sadašnjeg zrcaljenja u ogledalu. Panta rei, smiješim se razmišljajući o prolaznosti i primjećujem da se jedino osmijeh na našim licima nije promijenio. On izlazi iz sretnog srca, zaustavlja vrijeme u duši i pobija drevnu misao ili je vatrom koju osjećam u sebi potvrđuje.
Heraklit se nije smijao, a tvrdio je da je smijeh vatra koja nas nosi u ljubičaste daljine uvijek nove sreće. Smijeh i plač su blizu, oni su znakovi da duša živi, da vatra u nama gori. Suzama radosti i tuge gasimo prošle trenutke i hrlimo novima. Iza požara ostaju zgarišta koja treba zaboraviti, na njima se više nemože živjeti jer na njima više vatra ne može planuti. Vrijeme je vatra koja plamti ka budućnosti i nikada ne gori unatrag. Ova misao guši tugu i pojačava smijeh u meni.
Plačući Heraklit i nasmijani Demokrit su suprotnosti koje već tisućljećima čine harmoniju univerzuma. Sjedinjeni u istini oni pale vatre u našim umovima i rasplamsavaju vrijeme u njima, oni nas još uvijek hrane drevnim mislima o sjedinjenju neba i zemlje, sjedinjenju tame i svijetla, sna i života. U mitovima je ispričana cijela filozofija prirodoslovlja. Univerzum je bio pun tajni i u njegovim zakonima su živjeli bogovi, bog vatre, u bog sunca, bog univerzuma, svemoćni Zeus. Homer i Hesiod su pišući ucrtali put ka nastajanju misaonih slika kojima su drevni filozofi počeli tumačiti tajne univerzuma i bogovima oduzimati moć.
U velikoj rijeci vremena pamtimo trenutke u kojima su živjeli Tales, Parmenid i Heraklit, pa onda trenutke Demokrita, Platona, Euklida, Arhimeda, Ptolomeja, a za njima su slijedili Kopernik, Kepler, Giordano Bruno. Tri tisuće godina kasnije su Newton i Einstein dokazali da su snovi na samom svitanju civilizacije bili prve stepenice ka dokazivanju stvarnosti.
Tražeći istinu plivam uz rijeku i vraćam se još jednom u prošlost. Prisjećam se priče o nastanku grada u kojem je rođena Artemida, boginja koju nosim u sebi, boginja sretnog trenutka, čuvarica mjesečeva hrama, peronificirana ljubav u djelima Giordana Bruna.
Pitao jednom jedan čovjek boga podno Parnasa gdje da sagradi grad. Kreni prema moru, odgovori mu bog, i tamo gdje vidiš ribu i vepra zajedno sagradi grad. I čovjek krenu ka moru. Ogladnio ulovi jednu ribu, zapali vatru i počne je peći. Vjetar, rasplamsa vatru i prevrnu zdjelu sa uljem i ribom, vatra se proširi do obližnje šume i potjera vepra ka moru. Kada je vatra šumu pretvorila u pepeo, čovjek ugleda vepra kako jede njegovu ribu. Na zgarištu nekadašnje šume čovjek poče graditi Efes. To je bio otac Heraklitovih praotaca. Kasnije će doći drugi i vatrom uništiti grad i hram. Ostat će zgarište i sjećanje da je Heraklit rekao da sve teče i mijenja se i da samo mijena stalna je.
Ovo je bio moj sretan trenutak, trenutak spoznaje prošlosti, iluzija, san iz kojeg se moram probuditi da bi osjetila plamene jezike, dinamiku života i ponovo zaplovila rijekom vremena bez povratka. Misao me spaja sa tamnom energijom i brža od svijetlosti, otkriva tajne koje priroda već milijunima godina ljubomorno čuva. Tko neočekivano neočekuje, neće to neočekivano nikada ni pronaći, reče Heraklit i ja gledajući staru fotografiju osjetih vatru koja nikada neće prestati gorjeti, spoznah da smo dio svemira, da sudjelujemo u procesu univerzuma, te vječno živuće vatre iz koje smo nastali.
Zatvoram oči da osjetim vatru u sebi, da osjetim tijelo koje se kao plameni jezici giba na vjetru istine. Osluškujem treperenje ćelija u sebi, osjećam njihov ples, njihovo dugogodišnje gluho kolo dobija tonove, postaje svjetlosna muzika spoznaje i ja prepoznajem starenje u sebi. Da nisam krenula na ovo daleko putovanje ne bih srela ovo neočekivano u sebi, znanje koje se ne stiče samo očima jer je čista istina skrivena u plamtećim dubinama svijesti.
Panta rei, drevna misao, dvadesetak prohujalih godina i ovaj treptaj oka postaju cjelina, trenutak, kapljica vode u bekrajnoj rijeci bez povratka. Čudesan tijek života u koji nemožemo dva puta ući, vrtnja preslice sudbine, svilenkasta struna nebeske harfe, sretan trenutak, kapljica u kojoj se zrcali cijeli naš život, neugasiva vatra koju nazivamo ljubav.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=20643
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen