Uranjam u vrtnju nebeskog vretena, osjećam spiralnu dinamiku svijesti, vidim sliku prošlosti, ja i moja slika u beskrajnom dijalogu, studija postojanja, izgradnja osobnosti u vječnom sukobu snova i stvarnosti. To svemirsko zrcalo skriva tajnu trajanja i nestajanja, prolaska i ponovnog rađanja. Uranjajući u njegovu dubinu ja ulazim u svijet čudesnih niti svjesne spoznaje vremena prije pamćenja, preda mnom se otvara svijet prije sjećanja. Sljubljujem se s beskrajem kontemplativnog ljubavnog čina i osjećam njega, koji živi u meni kao osnovna energija svih drugih događanja. Tu uvijek iznova čujem odu "ljubavi" i osjećam da stvarno postojim. I onda znam da je ono što osjećam uvijek iznova buđenje u snu koji se noćima smiruje, jutrom uzburkava i danom traje. O najljepšem osjećaju koji se u meni rađao, čini mi se, prije pamćenja i sjećanja je užasno puno napisano. Najveći pjesnici svjeta, najpoznatiji filozofi, najoriginalniji mislioci su govorili i pisali o ljubavi, najbolji slikari su slikali spiralnu dinamiku tog osjećanja osjećaja i ali nažalost i površni konzumenti njenog sjaja i oni, koji su je komercijalno iskorištavali, su pisali o njoj i prodavali je na sajmovima knjiga, prodavali je kao duhovnu poeziju, da prodavali i zarađivali na njoj. Tako taj najvredniji osjećaj ljudskog postojanja postao svakodnevna riječ slična složenicama dobar dan, kako ste, koliko ovo košta i vidimo se sutra, šaljem ti svjetlosni zagrljaj, šaljem ti svjetlosni zagrljaj.........ah dragi Bože što li to znači, pitam se još uvijek čitajući te dječje izljeve gluposti.
Tek u drugoj polovini životnog puta osjetih da je upravo ono što sam osjećala na kraju gimnazije i početku studija danas u meni potvrđena istina. Počela sam svoje "nove" misli uspoređivati sa onima iz vremena poezije i duševnog nemira i spoznah da sam već onda, na početku zrelosti, težila ljubičastim daljinama nećeg još nedoživljenog, nekim novim istinama koje su bile sažete u djelima antičkih filozofa i renesansnih pjesnika i doživjele svoj vrhunac u poetičnim djelima Giordana Bruna. Njegovo razmišljanje ja bilo nastavak misaonog bogatstva nastanka mitologije, antičke filozofije i Firentinske akademije, sna o povezanosti čovjeka i univerzuma. Njegovi stihovi, ali i njegovi dijalozi su me već onda pozivali u svijet neobjašnjenog i nedovoljno shvaćenog, u vrtnju pastelnih boja simfonije nebeskog vreten. Tražila sam svoje mjesto među očima neba i ostajala vjerna osjećaju koji se pri tome u meni nagomilavao. Giordano, u svom osjećaju, ide dalje od Dantea i ne teži ka Božjoj snazi oslobađajući se tjelesnih strasti, nego oslobađa ljubav od požude i uzdiže je nad božansku svemoć. On svojim stihovima boji vrtnju nebeskog vretena bojama žudnje i čežnje, spektrom čudesnih boja koje nadrastaju dugin spektar.
Spoznala sam da je ljubav najljepši dar prirode, simfonija univerzuma, ali i jedan od kompliciranijih oblika mišljenja. Ona je tako postala zrcaljenje božanskog principa u meni.
A onda se igrom sudbine zaustavih u virtualnom svijetu duhovnjaka, pokušah svoja iskustva i svoje znanje podijeliti sa njima, pokušam ljubav uzdignuti na pijedestal istinskog postojanja, ćistu ljubav bez primjesa religioznih osjećaja i imaginarnih Anđela koji su kičasti lepršali tim svijetom. Promatrala sam predivne slike, različitih, meni dijelom, nepoznatih umjetnika i one su potvrđivale upravo ovo što osjećam u ovom sretnom trenutku spoznaje. Svaka slika je zrcalo bića, zrcalo onoga koji ju je svojom dušom, svojim srcem i svojim talentom, osmislio i stvorio predivno umjetničko djelo. Svakom slikom nam se nudilo «To», to čudesno umjetničko o svakom mladom čovjeku koji je u svoju sliku utkao i svoju dušu, nudilo nam se to umjesto hodanja po oštrici brijača, balansiranja između dva ništa, koje nam pruža mogućnost za sve, a samo je Jedno i Takvo, umjetnost, likovna umjetnost, umijeće umjetnosti življenja. Odživjeh taj svijet očima duše i dobih otkaz jer nisam bila dovoljno duhovna ili možda nedovoljno lažna u izričaju.
Očima upijamo ljepotu svijeta u kojem živimo, kroz te blješteće kristale se lome sunčane zrake i u zrcalu naše duše ostaju slike koje pamtimo. U riznici naših zrcalnih neurona se ogleda cijeli naš život. Zavirimo unutra, u tom beskrajnom labirintu iz jednog, možda, zamagljenog zrcala, nam se smješi boginja "Fortuna". Udahnimo duboko, otvorimo oči da svježima života odmagli to zrcalo. Oči su poetski nazvane majkom rastojanja, ali ako naučimo gledati kroz prizmu našeg malog univerzuma tada nestaju razdaljine, tada uistinu osjećamo da je sve ono što nam se čini nedostižno pohranjeno u nama samima. Osluhnimo žubor rijeke vremena i spoznat ćemo da je njen izvor i njeno ušće u nama samima. Mirisi cvijeća, trave poslije kiše i mirisi voljene osobe, svi su oni u nama, mi ih sebi sami stvaramo u svojim osjetilnim neuronima.
http://dinaja.blog.hr/
www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=27662
www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=19003
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen