Ametist, ljubičasti kamen mojih snova je po staroj legendi nastao iz Dionisijeva bjesa i Artemidine dobrote. Dionis, svojeglavi bog radosti i veselja je u jednom trenu neraspoloženja osudio prvo zemaljko biće koje vidi na smrt. Djevojka Ametista je na putu ka Artemidinom hramu prolazila pored njega i upala u zamku razjarenog tigra. Krikom straha je pozvala boginju u pomoć i Artemida ju je snagom svoje moći pretvorila u bijeli kamen. Vidjevši što je učinio Dionis u svojoj opijenosti prosu čašu crvenoga vina na prekrasan kamen u kojem je zauvijek ostala skrivene duša djevojke. Tako je rođen kamen duše, kristal koji svojom ljubičastom bojom smiruje i brani od straha i noćnih mora.
Minerali, su oduvijek fascinirali čovijeka zbog svoje vizualne privlačnosti, izuzetne čistoće, igre boja i svjetlosti. Carstvo minerala je sjedinjeno sa carstvom ljudske svijesti, iskri se u kristalnoj rešetki svemira, ujedinjuje dušu i tijelo sa beskrajem i bezvremenom postojanja u univerumu. U tom vječnom zagrljaju duše i materije u neprekidnoj spiralnoj dinamici prostor- vremena, u iskričavom sjaju osnovnih elemenata iz kojih se razvio svijet bdiju anđeoska bića koja svojim dahom oblikuju kristalni zamak naše svjesnosti, zrcalni labirint naše spoznaje u kojem se ogledaju drevne istine iz kojih izrastaju nova saznanja. U nama blješti simfonija boja izrasla iz igre svjetlosti i sjena, u nama iskre kristali čudesnih nijansi i pričaju nam priče o postanku svijeta. Svjetlost, ta vječno prisutna dimenzija u postojanju univerzuma, svojom igrom sa sjenkama i tminom je najtalentiraniji i najkreativniji scenograf i koreograf na sceni našega života. U toj tajanstvenoj predstavi na pozornici velikog svjetskog teatra, u performansu svijesti, u svijetu kristala anđeoska bića tkaju treprave niti i u igri i plesu sa svjetlošću ostvaruju geometriju i arhitekturu svijeta.
Zaronimo li u dubinu sebe sama, u tajanstveni kontinent vječnog postojanja, susrest ćemo kristalna zdanja iznjedrena iz neprestane vrtnje naših sanja, naših vjerovanja i našega znanja. Tu u širini tajanstvenog neba osjećamo sve ono što duši, srcu i umu treba, miluju nas kapljice pune kristalnoga sjaja, naslućujemo memoriju vode, njene iskrice se u slikice slažu i dokazuju da u zagrljaja duše i tijela, na kristalnim rešetkama svijesti anđeoska bića u nama svoje gluho kolo plešu. Osluhnimo taj nečujni ples i čut ćemo poeziju vode, osjetiti u njoj iskrenje slobode i nastajanje svjetlucavog zdanja u kojem se svakoga trena novi kristalići spoznaje rode. Kroz čudesnu prizmu svijesti ništa nemoguće nije, u igri svjetlosti i tmine se veselo dijete u nama smije i poziva nas na lutanje kroz labirint zrcala, kroz svjetlosni trag u kojem će se snagom sunca u nama zaiskririti sva naša anđeoska bića, sva tajanstvenost koja oduvijek nad našim životima bdije.
Na dlanu vremena blješti naše tijelo kao Kohinor u carskoj kruni, u suzama neba skrivena je snaga koja nas i planetu hrani, u zagrljaju duše i materije sa početka priče se krije tajnovita moć koja nas titrajima svojim liječi, zalječuje, iscjeljuje, osvijetljava i brani od bolesti, bistri vremensku rijeku, grije srce, prati nas, osvijetljava pute kroz neznanja mračnu noć.
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen