Listam, dočitavam knjigu Stephen Hawkinga "Mala povijest vremena". Premda u invalidskim kolicima, pogođen teškim fizičkim oboljenjem, Stephen W. Hawking nas hrabro uvodi u pitanja poput: Je li univerzum beskonačan ili konačan, ograničen ili bezgraničan? Ima li prostor- vrijeme početak? Veliki prasak? Hoće li se univerzum jednoga dana prestati širiti i nagomilavanjem energije se vratiti u stanje kaosa, u novi veliki prasak? Znači li to da će se vrijeme tada početi kotrljati unatrag? Što će se u tom trenutku događati s nama? To su tek neka od pitanja koja oduvijek muče kozmologe i fizičare.
Sjećam se filma snimljenog po Wellsovom romanu, san o putovanju kroz vrijeme, utopija poete znanosti, utopija koja bi mogla, praktičnim dokazivanjem postojanja super struna, prestati biti utopija. Kao dijete sam putovala sa Anđelima i vilama u beskraj djetinjih snova, odrastanjem me je Pegaz nosio u željene daljine, odnosio me do Olimpa, do Parnasa, na izvor na kojem s plesale Muze.
Vremenski stroj vječno skriven u dubini svijesti, protega osmišljena, treperave strune, srca snaga, eonima letim, tisućljeća, stoljeća sve u meni blješti, univerzum snene duše iskri, to me grli svjetlost blaga. Uranjam u svjetlosnu akademiju trenutka, promatram bljesak umirućih zvjezda, vječna svjetlost nikad ista, to duša moja, odore tijelu uvijek drugom modom grli, čula njena, okna srca suncem okupana, uvijek čista gledaju Kairosov let, a spoznaja s njim u vječnost hrli. Trenutak do trenutka, pramen kose, nova slika, novi stih, davno viđeno, mirisano, stare iluzije se u svijesti bude, u vremenskom stroju, u izlogu snova, neuroni iskre njih, to je pobratimstvo čovjeka i njegove često uspavane lude. Dodirnuta svjetlom luda se u meni budi, osjećam da dijete u meni uistinu živi da me odnosi u nove bajke, da me dariva vjerovanjem u iskrenje novih snova, da u meni zvjezdanim slovima duše novu priču piše.
Dalievo naslikano, odsanjano i rastopljeno vrijeme, njegova zamišljena priča, pustinja, zaustavljen trenutak, snivam umjetnika snove, živim njegove davne dileme, vidim, milujem, mirišem, kušam, čujem života početak. Smiješi mi se beskraj, uspavani konj, nebeski vranac u trenutku sniva, čeka da ga probudim iz tisućljetnog sna, da poletimo ka početku bez kraja, ka kraju bez početka. Drhte ure znane, ljubav umjetnika sjedinjuje sva u legendama rođena bića u vremenu, na otoku tajnom, u treptaju oka odsanjane bajke, basne, teorije slavne, stara vjerovanja i nova otkrića. Sjedam na Pegaza, putujem vremenskim strojem ka dalekoj sedefastoj zvijezdi, treptave me strune u beskraj nose, granicama svemira i uma, snom uzdrhtala duša ka budućnosti na krilatim vrancima jezdi dok tijelo moje prizemljeno hrabro korača kraju životnoga druma.
http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/2007/06/vrata-vremena.html
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen