Otpusti slutnje, otpusti strahove, otpusti zlurade poruke zlih prorka, uroni u beskraj, uroni u trenutak, uroni u svjetlosni zagrljaj sebe samoga, u svjetlosni zagrljaj prostor- vremena. Kristalna kugla u kojoj postojiš je najsvjetlija, najblještavija kapljice univerzuma. Oprosti svima, oprosti i onima koji ne traže oprost, oprosti zbog svih grijeha koje smo zajedno učinili, zbog sebe, oprosti zbog mene, oprosti zbog ljubavi, oprosti ljubavi u ime ljubavi, ljubavi moja!
Mi smo poslanici svjetlosti, mi smo podanici majke nad majkama mi smo svjetlost. Svjetlosna muzika našega uma je nasuptilnija melodija vremena, naj čudesnija balada ljubavi, najtajnovitija sonata od snova. Uronjeni u vječnu vrtnju nebeskog vretena, mi strune nebeske harfe, mi svilenkaste niti preslice sudbine, mi lučonoše sretnog trenutka, mi sudionici vremena, mi njegovoi stvaraoci, mi kozmički cvjetovi u perivoju Rajskog kraljevstva, mi nosimo u sebi tajnu šifru božanskog genetičkog koda, mi nosimo u sebi iskru početka. Iznjedreni iz zagrljaja duše i materije, iz alkemijsog vječanja bezvremena i beskonačnosti, mi uronjeni u konačnost i prolaznost vjekujemo u vječnosti. Umijeće umijeća, umijeće življenja, umijeće sretnog življenja se krije u našim genima, mi kreatori sretnog trenutka, učitelji u akademiji svjetlosti, mi smo iskra iz koje se svjetlost širi i sjedinjuje nas sa početkom, mi smo dio nebeskog bala, stvoritelji kamenoga grada, kreatori svjetlosnog kalendara, vječni plesaći na sceni bezvremena. Naše misli su energija koja se širi brzinom večom od svjetlosti, naše misli usmjeravaju svjetlost, naše misli dokazuju da vrijeme nije linearno nego vječna vrtnja vrtloga trenutka jedinog realnog djelića kristalne kugle u kojoj vjekujem, u kojoj stvaramo, djelujemo, trajemo u odori svjetlosti i probražavamo se iz trenutka u trenutak,iskrimo kristalno jasnom svjetlošću sebe samih, blještimo kao Kohinor na dlanu vremena i širimo svojim mislima svjetlost u beskonačnost šireći tako cijeli univerzum.
Od samoga početka svijeta, od one davne erupcije boja na vratima vremena mi sudjelujemo u stvaranju Platonovog svijeta ideja vječnosti i u stvaranju konačnosti u našim fizičkim tijelima, mi mo i jedno i drugo mi smo uvijek i zauvijek na vratima vremena i tako smo svjetlosni most između duše i materije. U multidimenzionalnosti našega malog univerzuma se krije istina o početku bez kraja i kraju bez početka ovoga što prozaično nazivamo ovozemaljski život. Naše misli pišu zvjezdanu poeziju, zvjezdane eseje, knjige, romane i slažu ih u rizinicu univerzuma koja svakom našom novom misli postaje sve bogatija i bogatija. Sjedinjeni sa tajnovitim kozmičkim zakonima mi ih svojim postojanjaem stvaramo, ostvarujemo, provodimo, mi ih svojim mislima preobraženim u osjećaje transformiramo u svjetlosnu dimenziju trajanja, u tijek prostor- vremena. U svakom treptaju našega oka nastaje novi i ljepši svijet, u nama samima se iz trenutka u trenutak rađa novo zlatno doba.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, kapitol, Zagreb, 2006.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen