Vrijeme iznjedreno iz sudbonosnog dodira prstiju, vrijeme rođeno zagrljajem duše i materije, vrijeme svjetlosna dimenzija u kojoj se krije multidimenzionalnost ljudskoga uma, to vrijeme ima krila i leteći tako eonima ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melanholija postojanja, samo ono gleda unazad i nemože zaobići ruševine svoje nezaustavljivosti. Kada se zaustavi u trenu, vjetrovi s Olimpa uskovitlaju Kairosov pramen kose i on postaje ponovo tijek, prolaznost izvan sebe samoga, vrijeme, svjetlost svijeta i simbol njegove promjenjivosti. Emocija, koja je u meni ove noći prešla u osjećaj, je početak i kraj trenutka, ona je beskonačnost u konačnosti tjela, ona je sjeme bezgrešnog začeća, duša koja u meni bdije Sofijinim očima, svjetlost koja u meni živi energijom Ljubavi. Zadržah se u akademiji svjetlosti, u trentku, u hramu gdje još nema vremena, gdje vlada svjetlo nad svjetlima, gdje nevidljivi Anđeli snuju onaj svijet u kojem ću se sutra probuditi. Tu se vjetar rađa i postaje udah i izdah, pneuma, život, ona čudesna leptirasta lađa koja postaje vrijeme naših snoviđenja, svjetlosna dimenzija našeg postojanja.
Stigavši u akademiju svjetla, u bezvremeni svijet vječne prolaznosti, u hram u kojem ne postoji ni jučer ni sutra, tu pronalazim prvi biser izrastao iz sedefa, pjeska i pjene i učim živjeti u njegovom zagrljaju i šapućem srcem, pjevušim dušom, plešem tijelom. Ljubavi, ti bezvremena carice prolaznosti, ti boginjo trenutaka, čuvarice snova, iscjeljiteljice duše, tvoje oči su jedino svijetlo u džungli želja, tvoj glas je tišina u u olujama ruža, simfonija sna, ljepota i lakoća ovog običnog dana. Uranjam u multidimenzionalnost postojanja u zagrljaj mistike i znanosti u zagrljaj ljubavi i vjerovanja i osjećam svjetlost koja svojim nećujnim plesom zalječuje sve napukline kristala moga srca. Naslućujem buđenje prabića u dubini kristalnog zamka svijesti, ćutim sve slojeve svoga bića i njegovo sjedinjavanje sa vrtnjom nebeskog vrtena. Svjetlosna muzika se širi unutarnjim svemirom, energija trepri i postaje misao iz koje izranjaju najljepše osjećajne slike, vidim uzbuđenost, vidim žudnju, čežnju, vidim sreću i ljubav. Dodiruje me svjetlost svojim nježnim dlanovima i slijedeći tonove simfonije univerzuma me uvodi u vječani ples sićušnih struna, miluje me sonatom od boja i kupa kapljicama iznjedrenim iz fontane bezvremna iz onog sudbonosnog zagrljaja duše i materije. Da, osjećam da sudjelujem u spiralnoj dinamici vječnosti i spoznajem da se sjedinjujem sa zlaćanom spiralom božjeg zakona, da sam djelić univerzuma i da se cijeli univerzum zrcali u meni.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, kapitol, Zagreb, 2006.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://velika-gala-predstava.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen