Sjećam se vremena oluje ruža, sjećam se smaragdnih suza koje sam dijelila sa nebeskim vrancima, noćnom tišinom i mjesecem skitnicom. A onda iznenda osjetih snagu u ljepoti poezije u prozi, u predivnom štivu daleke, nepoznate žene. Predamnom se otvarao svijet jedne davne velike ljubavne krize, osjećala onu istu vatru u sebi, tugu koju sam pomalo imitirajući Margaret Jursrenar i njene "Vatre", nazvala "Dvije vatre". Da to je bila totalna ljubav koja se u svojoj žrtvi prikazivala kao bolest duše i kao poziv srcu. Najpročešljanija tema poezije, tema iskorištava do iznemoglosti u literaturi, korištena u tri groša romanima prodavanim na kioscima, ljubav je danas još uvijek nedovoljno istražen osjećaj, energija koja se osjeća osjećanjem osjećaja, energija nepoznatog izvora, nemjerljivie snage, neizbrojljive frekvencije, ali energija puna mirisa i zvukova, neopisivih boja, čudesnog okusa, varljivih oblika. Treba dovoljno voljeti da bi bili spremni zbog ljubavi patiti, da bi ljubav osjećali kao bol, kao nježnu tugu, kao okrutnog ubicu snova, kao kradljivca ljepote trentka, kao vatru koja peče, kao zvijer koja ždere, da treba dovoljno voljeti da onda osjetimo da smo ta bol mi sami, da smo ubica, kradljivac, vatra, zvijer mi sami, vječno zatvoreni u svojoj kobi i svojoj ćudi.
Zatvaram staru požutjelu pjesmaricu, u kojoj je skrivena patnja i bol, u kojoj je skriveno neznanje mog ne sudjelovanja u vrtnji preslice sudbine i listam stihove koje sam pisala izrastajući u ovo što sam danas, u ženu koja osjeća vrtnju nebeskog vretena i osjeća ljubav kao čudesnu energiju koja nas brani od one nepoznate, ali okrutne zvijeri u nama samima. Uranjam u vrtlog preslice sudbine i dozvoljavam osjećajima da mi budu putokaz na zvjezdanim stazama probuđene duše. Osluškujem melodiju mog malog svemira i čujem treptaje struna velike harfe univerzuma. Superstrune plešu svoj nazaustavljivi ples bezvremena i grle me svjetlošću spoznaje, dodiruju me mirisima rajskoga vrta u kojem se naziru pupoljci novoizrastajuće znanosti. Gledam očima duše i vidim kozmičke cvjetove iz čijih latica izrasta ljubav, energija istinskog postojanja u zagrljaju trinaestog eona, eona u kojem susrećem Anđeoska bića, Arhanđele koji nas vode kroz sva naša snoviđenja, eona iz kojeg je iznjedrena svjetlost nad svjetlima, majka nad majkama, čarobna snaga koja je svojim zagrljajem sjedinila dušu i materiju u ovaj kristalni dvorac sretnoga trenutka spoznaje.
Osjećanjem novoizrastajućih osjećaja, uranjam u vrtnju nebeskog vretana, slijedim dinamiku zlaćane spirale svijesti i ja danas šapućem prošlosti, šapućem njemu, dječaku koji je stanovao u Šenoinoj ulici, dječaku kojeg sam sretala u gimnaziji na pauzama između satova fizike i kemije, između književnosti i povjesti, na obroncima djetinjih snova i jave koja nas je pozivala u novu spoznaju, u život u zagrljaju tek naslućene svjetlosne dimenzije. Ti više nisi dječak iz Šenoine, tvoje tadašnje slabosti su postale tvoje snage, ubio si dječaka u sebi. Nažalost ti si danas samo čovjek. A moja ljubav? Ostala je netaknuta u onom djelu mene kao sjećanje, kao dobra vila, kao svježina jutra u kojem volim dan i sunce i život. Ja neznam da li sam i koliko ranjiva jer me nisu ranjavali, ljubav je uvijek pobjedila strahove. Ja neznam da li mogu plakati zbog ukradenog vremena ili izgubljenog sna jer ljubav je stvarala moje vrijeme, branila sne, živjela život. Ti više nisi dječak iz Šenoine, ubio si dječaka u sebi, a u meni, u meni još uvijek živi djevojčica i sjećanja na nedeljna jutra u kojima smo željeli da nedelja nikada ne prođe da bi naše igre u pjesku vječno trajale. Ti si ubio ljubav ubijajući sebe u sebi, a ja sam joj dala tvoje ime i ona je lijepa, ona je jutro u kojem se budim i volim dan, ona je podne u kojem pozdravljam sunce u zenitu, ona je suton u kojem se pale oči neba. S njom u sebi ja pozdravljam skitnicu mjeseca i sjećanja na jutra u kojima sam voljela tebe u sebi. Danas imam samo ljubav. I sretna sam. Bilo je to davno, na ravnicama uz veliku rijeku, tamo gdje je ostao dio mene, tamo gdje smo položili ispit zrelosti, tamo gdje smo prvim poljubcima učili opraštati, tamo gdje je ljubav izržavana deminutivima. Dođi jedno veče i donesi snove, snove ogrljene čekanjem trenutka, trenutka koji nismo spoznali. Kairos nam pruža još jednom svoj pramen, dođi s buketom ljubavi i mirisom uzbuđenja. Dođi, ispruži ruke i voli me, jednostavno voli u zemlji koju smo zajedno gradili u snovima............ u zagrljaju svjetlosne dimenzije u kojoj smo rođeni.
To je bilo davno, jako davno u vremenu oluje ruža, to je bio poziv koji nikada nisam poslala na potrebnu adresu i danas znam da je bolje ovako, svjetlosna dimenzija je postala istinska dimenzija u kojoj uistinu osjećam postojanje u sretnim trenutku izmešu onog jučer i tek naslućivanog sutra.
"Odkuda dolazi ljepota" zbirka pjesmica, Zagreb, 1987.
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen