Osjećala sam buđenje, renesansu, proljeće mladosti, uranjala sam u antologiju ljubavne poezije i živjela napisanu, opisanu, opjevanu ljubav, živjela sam tuđe, a ne svoje snove. Lutala sam bespućem i bezvremenom i zaboravljala trenutak. Bilo je to u vremenu kada sam osjećala dodire kao vatru, milovanja kao njećnost slapa, kapljice vode kao kristale u kojima se opet zrcalila opisana, opjevana, oslikana ljubav. A život tako jednostavan i lijep je postajao gubilište jer tada nisam znala da ne osjećam kožu nego energiju koja izvire iz vrulje u dubini duše, da ne osjećam njegove dlanove nego ponornicu sreće u dubini sebe, da ne osjećam njegove usne nego treptaje tajnovite rijeke ljubavi koja je izranjala iz vrela svijesti. U tom tajanstvenom kaosu izgubih kormilo i dozvolih čudesnoj Proustovoj galiji da se nasuće u plićaku neostaverih želja. Pitala sam se odkuda dolazi ljepota ne osjećajući da je ona skrivene u mojim očima, da ne postoji nitko u očima tuđim, da se onaj čudesni vrtuljak zanosa, žudnji i čežnji skrio u mom neznanju. Da bilo je to tako u vremenu koje nazivam olujom ruža, vremenu u kojem nisam osjećala vrtlog nebeskog vretena u sebi nego sam ga tražila u poeziji zvijezda i mjesečevom srebru, u zrakama sunca i njegovom pogledu.
Na početku sna je sve bilo drugačije, bili smo otvoreni ali sebični, danas smo nedodirljivi. Ti me nisi optuživao, ali si me osuđivao optuživao si druge, one koji se nisu mogli braniti, a mene si osuđivao šutnjom, užasnom šutnjom, ubitačnom šutnjom. Nosila sam tvoju tišinu u sebi tišinu koja je potvrđivala krivnju, ubitačnu tišinu iz koje sam izrasla, iz koje sam odrasla iz koje sam sazrela u ljubavi za ljubav. Ti šutiš, ti ne negiraš i ne potvrđuješ, ne dodiruješ otvoreno srce moje u zatonu nade, ti samo postojiš u zbrkanim sjećanjima i nježnim uspomenama. Ti ne optužuješ, ali sudiš i ne dozvoljavaš da se probudim, ne slušaš šapate srca, ne čuješ molbu, ne nudiš oproštaj, ali šutnjom ubijaš i sebe i mene, ubijaš ljubav, postaješ demon, ulazeći kao Incubus u moje sne. Bojim se noći, dozvoli mi da se probudim da slavim tvoj dolazak. Razumiješ li? Ne želim spomenik našoj mladosti, želim život i ljubav za tebe, za sebe, za buduće trenutke. Ne okrećem se više, u tragovima prošlosti je ostao san, ljepi san, nedosanjani san. Oprosti sebi, oprosti meni, oprosti životu, oprosti da ne ostanemo kamene statue u pustinji osjećaja.
"Odkuda dolazi ljepota" zbirka pjesmica Dijana Starčević, Zagreb, 1987.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28620
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen