Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše jer moja je bolovala s njim.

Duga mračna noć je iza nas. Bila je ogrnurnuta odorom bolesti, zločudne bolesti kojoj smo tražili uzrok. Udhnula sam miris smrti i naučila se boriti protiv tog osjećaja, a onda zakoračih u san, osjetih dodir prstiju koji život znači, oči boje sna dobiše danas ponovo svoj sja, utopih se u dubini sna i sve drugo više nije važno. Smiješim se i sretna sam, život je otvorio svoje porte našoj sreći. Tek oni, koji su prošli taj bolni put koji nazvaše per aspera od astra mogu pisati o ljubavi. Danas sam uvjerena da je ljubav koju sam svojim srcem stvara najbolji lječnik životu. Sve drugo su samo polemike, kolumne, rubrike, osude, poruke. Kada se nađeš pred vratima smrti i osjetiš put povratka znaš što je svjetlosni zagrljaj, da onda doista znaš što je biti pustolov pred vratima sna. Ja sam to bila više od godinu dana, treperavi neisgurni pustolov pred vratima života. Da su se ta vrata zatvorila mislim da bih zauvjek ostala samo pustolov. U jednom sretnom trenutku udahnuh život njegovim životom.

Polako se dizao mjesec iz tmine predvečerja, pa je skidajući svoju košulju zlatnu izranjao jasan, poklanjajući tmurnome nebu ljepotu osmjeha. Gledala sam tu čaroliju neba i njom omamljena osjećala LJUBAV i njenu ljubičastu kosu beskrajem razasutu. Pružala sam ruke i ljubav se kao čudesni zagrljaj neba spuštala u taj alkemijski treptaj oka nepostojanja. Stajala sam snena na obali noći dok je ljubav presvalačila haljinu i ljubičasta jahala nebom, pružajući dlanove svitanju. Voljela sam taj čudesni san u koji nisam mogla ući, voljela sam Ljubav i njenu blagost, a ona mi se smiješila svojom ljepotom. Slijedila sam taj osmijeh iz noći u noć i jutrom se s njim opraštala. Do sljedećeg sutona šaputala sam nebu dok se rađao dan i polako spuštao mjesec oblačeći košulju bijelu, krijući se od dana suncem obasjanim. LJUBAV, ta ljepotica noći, sunčeva nevjerna ljubavnica lebdeći na Pegazu noćima budi nesretnike, poklanja snove lutalicama, a jutrom nestaje kao neboja gubeći se pod kopljima dnevne svjetlosti. Bila sam samo pustolov pred vratima sna sa žudnjom u srcu čekala sutone, da ponovo vidim Ljubav kako napušta rumenu tminu predvečerja i jasna i bijela prostire za mene svoju ljubičastu kosu, pružajući ruke svitanju. Bila samo pustolov pred vratima sna i sa žudnjom dočekivala sutone, sa željom da još samo jednom, pa još jednom vidim kako Ljubav za mene oblači svoju ljubičastu haljinu. Snena sam čekala i pružala ruke u veliku prazninu da osjetim, da dotaknem ruku sna, ruku ljubavi, ruku vječne ljepote. U jednom ljubičastom sutonu ja pustolov pred vratima sna, pružih ruke, dotaknuh prst ljepote, uzjahah krilatog konja i uđoh u vječni ljubičasti san.

http://dinaja.blog.hr/

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=27551