Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u Aurorinom hramu.

Krenuh zvjezdanim tragom k odajama Aurorinog hrama.

Kristalni put sretne duše, trnoviti put svijesti njemu vodi.

Blještava svjetlost snova, putokaz na kojem nepostoji tama,

uzdrhtalo svjetlosno biće, izranja iz sanja i ispred mene hodi.

U hramu tkanom od srebrenkastih struna božanskoga glasa

treperava svjetlost svilenih niti snova izranja nježnu pjenu

koja se ko galija na beskrajnom oceanu neba sretna talasa,

gubi u bespuću želja, izranja u svijesti iskreći jutrenja sjenu.

U daljini slutim lepršave duše, putnike u nebeskoj izmaglici,

osluškujem šaputavi žubor neba, iskričav kao fata Morgana,

tajanstvena vila iz keltskih priča, oživjela u duši ranoranilici,

to svemirska oaza izranja iz snova, ljepota davno odigrana.

Aurorin hram, središte u žiži žiže bezvremenog svijeta,

satkan od titraja misli, iz tkiva osjećanja i svjetlosnih niti

kojim se širi nepoznati miris iznjedren iz još usnulog cvijeta.

Udišem misao, osjećam san, ćutim novo svitanje će se zbiti.

Čuvarica hrama s lirom u ruci uzdrhtala i božanski lijepa stoji,

osluškuje melodiju sonate ljubavi, njenim ritmom sama diše,

pozdravlja dolazeće duše, titraje njine, svemira uzdahe broji,

zvjezdanim slovima na svemirski zaslon poeziju snova piše.

Osluškujem jutarnja zvona u dubini Aurorinog hrama,

čujem šapate uzdrhtalih duša, treptaje čudesnog tkiva,

spoznajem da na tom sanjanom putovanju nisam sama,

da se u svitanju nove zore zagrljaj odlutalih duša zbiva.

Slika, Gilbert Williams.

http://umijece-vremena.blogspot.com/