Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše na koordinatama svijesti.

Jesmo li u stanju istinski uroniti u dubine oceana snova dok žudimo za nedohvatnim visinama nebeskog carstva, možemo li osluhnuti pjev delfina kada često ne čujemo niti cvrkut sjenice u širinama svitanjima svijesti. Zanosimo se utopijama ispisanim osjećanjima drevnih mislioca, još uvijek se potajno bojimo osvete neba. Neki ispisuju imaginarne poruke imaginarnih bića, neki čak te poruke pretvaraju u dječiji stih, a pri tom ne dozvoljavaju  ljubavnoj žudnji da ih savlada i preobrazi u biće koje osjeća vrtlog svjetlosnog zagrljaja dimenzije prostor- vrijeme. Oni nisu svjesni da ne žive u kristalnoj kapljici vremena. Priznajmo, mi ipak još uvijek čeznemo za besmrtnosti i u dubini duše vjerujemo u vječnost i seobu duša. Ta kontroverznost u nama samima nas ponekada pretvara u Posejdonovu djecu u kojoj se budi demonsko biće koje nesvjesno ruši kristalni zamak istinskog postojanja. U dubinama oceana snova vjekuje bog mora koji nemilosrdno kurla valovima tog nježnog tkiva još uvijek nepoznatog porijekla, a onda se uzdiže i kočijom koju vuku legendarni konji jezdi pučinom snova i odnosi nas na daleki otok na kojem vjekuje njegov otac, bog vremena i ždere trenutke našeg anđeoskog spokoja.  Znamo li mi koliko se suza neba krije u rijeci vremena, osjećamo li koliko se tonova sjedinilo u simfoniji univerzuma, kako je zvučala pjesma nesretnog Orfeja, zbog čega je umrla Euridika? Jesmo li se ikada upitali koliko se ratnika svjetlosti vratilo na štitu u Spartu u majčine skute, zanima li nas da li se i jedan vratio? Koliko je anđela bilo u trinaestom eonu? Gnostički trenutak spoznaje mi kaže da broj nije važan jer anđele nosimo u sebi, kao što u sebi krijemo Posjedona, Oceanusa, u nama vjekuje  Orfej i treperi nesretna Euridica, u genetskom kogu našeg postojanja se iskri cijeli svijet. U suzi na licu našeg vremena se zrcali povijest porijekla, u struni harfe našeg neba odzvanja simfonija univerzuma, iz kozmičkog cvijeta našeg svemira se šire mirisi, izrasta aromaterapija, iz zagrljaja duše i tijela iskre kristali postojanja, izranja kristaloterapija. Zastanimo na margini svoga vremena, na obroncima snova i jave, osjetimo praskozorja uma, osluhnimo simfoniju univerzuma, doživimo zagrljaj tkiva i energije, spoznajmo da se u najsitnijoj struni našeg postojanja zrcali cijela kozmologija. U tom čarobnom i vječnom svjetlosnom zagrljaju se krije istina, tu shvaćamo da su kartezijanske koordinate tek zabluda našeg uma, da na njima visina, širina i dubina jedna drugu ne razumiju, da ih tek vječna vrtnja svemirskog vretena u sretan trenutak postojanja sjedinjuje, da se u nama samima krije istina ispisana u imaginarnim kozmičkim knjigama, da u nama živi nebeski orkestar koji sklada i svira vječnu simfoniju univeruma.

http://umijece-vremena.blogspot.com/